Naslovna / Bolesti / Bolesti uha, grla i nosa (Otorinolaringologija)

Upala spoljašnjeg ušnog kanala (Otitis externa)

13:27 - 14. 10. 2020.

Zapaljenje spoljašnjeg ušnog hodnika ili “plivačko uho” nastaje usled infekcije kože i potkožnog tkiva spoljašnjeg ušnog kanala. Naziva se “plivačko uho” zato što se ulaskom i zadržavanjam vode u ovom kanalu stvaraju pogodni uslovi za nastanak infekcije. 

Često se javlja kod dece ili tinejdžera koji se bave plivanjem ili sportom uopšteno (jer zadržavanje znoja pogoduje nastanku ove infekcije). 

Međutim, infekcija može nastati i ako se koža spoljašnjeg ušnog kanala ošteti prilikom češanja, upotrebe slušalica ili intenzivnog čišćenja štapićima za uši. Kada se osetljiva koža ovog kanala povredi, ona može predstavljati dobru podlogu za bakterije i druge mikroorganizme. 

Prema vrsti uzročnika, zapaljenja spoljnog ušnog kanala mogu biti :

  • Bakterijska – u 40% slučajeva bakteije iz roda Pseudomonas aeruginosa (“plivačko uho”); Staphylococcus aureus; Escherichia coli;
  • Virusna (Otitis bulls haemoragica) – Herpes zoster; virus Influenze;
  • Gljivična (Otitis externa mycotica – Otomikoza) – u 90% slučajeva izazivač je gljivica iz roda Aspergillus; 

Simptomi 

Tegobe variraju od vrste zapaljenja i uzročnika, zato ukoliko primetite neki od ovih simptoma obratite se specijalisti otorinolaringologije: 

  • Bol različitog intenziteta kome može prethoditi svrab
  • Nagluvost 
  • Otežano žvakanje
  • Povišena telesna temperatura 
  • Otok regionalnih limfnih čvorova 

Furunkuloza ili čir ušnog kanala je gnojno zapaljenje korena dlačice koja se nalazi u hrskavičavo-membranoznom delu hodnika, čiji je izazivač Stafilokoka (Staphylococcus aureus). Karakteristično je da se bol pojačava iz sata u sat, a posebno prilikom pomeranja ušne školjke u bilo kom pravcu. Bol se smanjuje ukoliko dođe do pucanja mikroapscesa, nakon čega surkvičav gnoj izlazi iz uha.

Otomikoza je gljivično zapaljenje kože spoljašnjeg ušnog hodnika. Nastaje u sadejstvom više faktora kao što su natopljena koža spoljašnjeg ušnog kanala, promena PH kože šamponima i sapunima ili dugotrajna upotreba kortikosteroida i antibiotika. Prepoznaje se po jakom osećaju svraba i punoće u uhu, udruženim sa smanjenim osećajem sluha usled opstrukcije lumena hodnika gljivicama.

Faktori rizika 

Plivanje u prljavoj vodi je jedan od najvećih rizika za nastanak upale spoljašnjeg ušnog kanala. Bazeni u kojima se voda adekvatno hloriše ne predstavljaju toliku opasnost za dobijanje infekcije.

Često ispiranje ušiju ili tuširanje, pogotovo kod dece koja imaju prirodno uže kanale moće dovesti do zadržavanja vode i stvaranja uslova za nastanak infekcije.

Korišćenje slušalica ili slušnih aparata, dijabetes, sklonost ka alergijama, ekcemima i iritacije produktima za kosu doprinose razvoju infekcije.

Dijagnoza 

Nakon anamneze (razgovora sa pacijentom) i kliničkog pregleda, lekar će uraditi otoskopiju, odnosno pregled spoljašnjeg ušnog hodnika i bubne opne. Otoskopijom lekar može da vidi stanje kože slušnog hodnika, prisustvo sekreta i njegove karakteristike kao i ostale znake na osnovu kojih će postaviti peciznu dijagnozu.

Mikrobiološka analiza brisa iz uha može biti korisna kod sumnje na bakterijske ili gljivične uzročnike.

Terapija 

Lečenje zavisi od vrste uzročnika i tipa infekcije, a neretko se dešava da infekcija prođe sama od sebe. Uglavnom terapija počinje aspiracijom sadržaja i naslaga iz ušnog hodnika, nakon čega se daju lekovi protiv uzročnika infekcije, zajedno sa analgeticima ukoliko postoje jaki bolovi. 

Antibiotici se daju prema antibiogramu (nalazu koji pokazuje koji antibiotik će biti efikasan u vašem slučaju), i zato upotreba antibiotika bez antibiograma donosi više štete nego koristi.

Kod ljudi sa slabim imunitetom nekada se propisuje sistemska terapija.