Pitali smo 200 žena u šezdesetim da li se kaju zbog braka. Ovih pet odgovora nas je najviše iznenadilo
Iskreno, nismo očekivali toliku otvorenost. Tokom nekoliko meseci razgovarali smo sa 200 žena u šezdesetim godinama, postavljajući im jedno jednostavno pitanje: da li se kaju što su se udale?
Neke su odmah rekle, ne. Druge su zastale, udahnule i tek onda odgovorile. Ali odgovori koji su nam ostali urezani bili su oni koje nismo mogle ni da pretpostavimo.
Nisu to bile ogorčene žene, niti one koje su u očigledno lošim brakovima. Naprotiv, mnoge su još uvek bile u braku. Neke udovice. Nekoliko njih se razvelo pa ponovo udalo. Ipak, njihova razmišljanja o braku otkrila su istine koje mlađe žene retko čuju.
Donosimo pet odgovora koji su nas najviše iznenadili i lekcije koje iz njih možemo naučiti.
1. „Ne kajem se zbog braka. Kajem se što sam u njemu izgubila sebe.”
Ovo smo čule mnogo puta, samo u različitim varijantama.
Žene su govorile o decenijama provedenim u ulozi supruge i majke, u kojima su potrebe drugih uvek bile ispred njihovih. Kuvale su istu večeru u isto vreme 40 godina. Selile se zbog njegovog posla. Odricale se hobija, prijateljstava i ambicija.
A sada, u svojim šezdesetim, gledaju se u ogledalo i pitaju: ko sam ja, osim što sam nečija žena i nečija majka?
Jedna od njih nam je rekla: „Volim svog muža. Ne kajem se što sam ga izabrala. Ali se kajem što sam verovala da ljubav znači da treba da nestanem.”
U radu sa ženama često vidimo da postavljanje granica predstavlja jednu od najvećih teškoća. Taj obrazac počinje rano. Generacije devojčica učene su da budu fleksibilne, prilagodljive, tihe. Do šezdesetih, neke su već zaboravile da imaju pravo na sopstvenu individualnost.
Poruka je jasna: brak treba da bude dodatak životu, a ne zamena za lični identitet.
2. „Ostala sam jer sam verovala da će biti bolje. Nikada nije bilo.”
Ova rečenica često je bila izgovarana sa ogromnom tugom. Mnoge žene su vrlo rano prepoznale da nešto ne funkcioniše. Nekompatibilnost. Nedostatak emocionalne bliskosti. Ponekad čak i loše ponašanje. Ali su ostale, uverene da će vreme učiniti svoje.
„Kad deca porastu, biće lakše.”
„Kad ode u penziju, promeniće se.”
„Mislila sam da ga mogu voleti dovoljno da se popravi.”
Godine su prolazile, problem je ostajao isti.
Najbolniji deo je što mnoge od njih nikada nisu otišle. Pomirile su se sa tim, kao da je to jedini mogući život. Njihovo kajanje nije bilo zbog braka samog po sebi, nego zbog decenija provedenih čekajući ono što se nikada nije dogodilo.
3. „Najviše se kajem što sam se udala za prvog koji je pitao.”
Ovaj odgovor nam je otkrio ogroman pritisak koji je postojao u ranijim generacijama.
Žene su se udavale veoma mlade. Ne zato što su bile potpuno sigurne u svoju ljubav, već zato što se od njih očekivalo da to urade. Kada bi neko zaprosio, govorilo se da treba reći da. Ne zato što je to pravi izbor, već zato što se plašilo da bolje prilike neće biti.
Jedna žena nam je rekla: „Nisam ni znala ko sam. Udala sam se za čoveka kog jedva poznajem iz straha da ću ostati sama.”
Druga: „Sve moje drugarice su se udavale. Nisam želela da ostanem poslednja.”
Mnogi od tih brakova jesu potrajali. Ali u njihovim rečima osećala se tiha tuga što nikada nisu imale prostor da otkriju šta žele, šta vole i ko su pre nego što su ušle u brak.
Poruka koju ponavljamo i mi: brak treba da bude izbor, a ne bekstvo od samoće ili odgovor na pritisak okoline.
4. „Volela bih da sam znala da je drugarstvo važnije od strasti.”
Ovaj odgovor nam je posebno privukao pažnju jer ruši iluziju o romantičnoj idealizaciji.
Žene su govorile da strast jeste važna, ali ne i presudna. Tokom 30, 40 ili 50 godina zajedničkog života, najbitnije je da sa partnerom možete mirno da provedete dan. Da možete da razgovarate, da se smejete, da ćutite zajedno bez napetosti.
„Leptirići nestanu”, rekla je jedna od njih. „A onda se pitaš: možemo li nas dvoje samo da budemo u istoj prostoriji i da nam bude lepo?”
Mnoge su priznale da su izabrale partnere vođene hemijom, uzbuđenjem, privlačnošću. Ali nisu preispitale da li te osobe uopšte vole njihovo društvo.
Jedna žena je rekla nešto što nas je posebno pogodilo: “Udala sam se za nekoga ko je bio uzbudljiv. Trebalo je da se udam za nekoga ko je bio dobar.”
5. „Ne kajem se što sam se udala. Kajem se što se nisam ranije razvela.”
Ovo nas je možda najviše iznenadilo, jer je mnogo žena izgovorilo istu rečenicu, sa gotovo istim olakšanjem. To su žene koje su se na kraju razvele, često u pedesetim ili šezdesetim. Njihov jedini žal bio je što to nisu uradile ranije.
Ostajale su zbog straha. Straha od osude. Straha od finansijske nesigurnosti. Straha da će povrediti decu ili porodicu. Straha od samoće. Ali većina je rekla jednu istu stvar: „Strah od odlaska bio je gori od života posle razvoda.”
Jedna žena nam je priznala: „Bojala sam se šta će ljudi reći. A trebalo je da se bojim da ću protraćiti svoj život.”
Druga: „Počela sam da živim tek kada sam otišla. Volela bih samo da sam to ranije uradila.”
Žene se retko kaju zbog braka
Posle 200 razgovora, postalo je jasno: žene se retko kaju zbog braka samog po sebi. Kajemo se zbog načina na koji smo sebe menjale, ćutale ili žrtvovale. Zbog godina provedenih u čekanju da se stvari poprave. Zbog toga što nismo dovoljno verovale svojoj intuiciji.
Najzadovoljnije žene, one bez gorčine i bez žaljenja, imale su nekoliko zajedničkih osobina: čuvale su svoj identitet, birale su partnera dobrog karaktera a ne samo jake hemije, rešavale su probleme onda kada se pojave i imale su hrabrosti da odu kada je odnos postao previše bolan.
Brak može biti lep, stabilan i ispunjavajući. Ali može biti i mesto gde polako nestajemo ako nismo pažljive. Ako jesmo u braku ili o njemu razmišljamo, ove žene nam poručuju: ne nestajte u vezi. Ne ulazite u brak iz straha. Ne ostajte u braku koji vas iscrpljuje. I ne mešajte intenzitet sa kompatibilnošću.
Birajmo osobe koje naš život čine većim, a ne manjim. Birajmo dobrotu, stabilnost i poštovanje, a ne samo uzbuđenje. A ako smo u odnosu koji nas zamaraju do tačke gubitka sebe, ove žene nam šalju najvažniju poruku: nikada nije kasno da izaberemo sebe. Život je samo jedan. Ne trošimo ga na kajanja koja možemo da sprečimo.
A sada nam preostaje još jedno važno pitanje – da isto ovo pitamo i muškarce i čujemo kakve bi njihove priče bile.
(eKlinika.rs)
eKlinika zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.