Ja sam ostala bez kcerke 42 godine. Borila se sedam godina, ali o bolesti nije htjela pricati, a i ja sam to prihvatila, jer sam isla linijom lakseg otpora. Sada mi srce puca jer nisam s njom pricala, ali nije pricala ni s prijateljicama. Kako joj je bilo tesko sama nositi se sa svim. Znala je da umire, bila hrabra, sve sama u sebi nosila. Ni sa sinom se nije oprostila.
Ja sam prezivela raka jajnika 3c stadium ali nisam imala podrzku od porodicu naprotiv odbacenost i sada e ista situacija molim vas kako mi mozete pimoki sa savetom pozz
Vrlo poucno,ja sam prihvatila bolest,na zalost dosta sam njih izgubila,mamu,brata,sestru,prijatelje.Ne zna se kome teze,onom ko trpi bolove,ili onom ko ne moze pomoci,olaksati voljenima..Ja licno verujem u Boga,vaskrsenje I nemam strah od smrti.Inace prosla sam hemo,zracenja,operacija ne moze,samo se prati.Bolest mi je donela I dobro,promenila sam se.smirenija sam,vise uzivam u svemu,dan mi je ispunjen,zavrsavam sve ono sto sam pre odlagala. Smetalo mi je,nisam nosila periku,maramu,ali okolini je to smetalo,kao da u njima budi strah,ljudi ne vole nista lose,neprijatno.moja pouka je bila,ja sam ja,ista ja,sa kosom ili ne. Takode sam naucila da zivim sa rakom,prihvatila sam,to je tako,sad ovo vise ne mogu,ali.mogu nesto drugo,sacuvala sam radost zivota I trudicu se da sacuvam . Stekla sam nove prijatelje,isto bolesne.bolest nas vezala. U pocetku drustvo,zeleci nam dobro,izoluje nas,pokusavajuci da nas stiti .I to je pogresno..cesto.pitanje ,,imas li bolove,,dok ih nisam prekinula,ne pitajte me za bolove,nego mi recite ,ajdemo na pice,kafu. Svesna sam.da sa oni sami suocavaju sa strahom od sopstevene smrti,a mi ih na smrt podsecamo.meni liturgija I pricesce daju snagu da sve to prevazidem.Ali isto tako idem na razgovore sa psihoterapeutom Srbijankom,koja besplatno jednom nedeljno pruza onkoloskim bolesnicima.Uglavnom ,ne dolaze,malo njih,kao da se stide bolesti,ili je nisu prihvatili. MENI jedino smeta ta papirologija,odlazak od dr do dr,uputi,zakazivanja I td. Neke preglede preskocim,neke obavim,I to sve zna I moj.onkolog,sve dok mogu zivecu normalno.radovati se,druziti,raditi,izlaziti. Ne zelim.da jurim metastazu,za svaku promenu,odmah pregledi,I ono dobro je nije metastaza.ili taj cetvrti stadium. Nekad I taj osecaj krivice koji nam naturaju,moras zbog dece,onih koji te vole I td. Covek treba da sacuva dostojanstvo I bude ziv,dokle god je ziv.Ne razumem svrhu produzetka zivota,ni god,ni mes dana ako ne mozes da zivis,ucestvujes u zivotu.Molila sam Boga da uzme mamu,brata,da ne trpe te uzasne bolove.molila I za devojku,koju nisam ni znala,ali je dolazila na zracenje,dok sam ja odlazila sa bratom.Njene reci ce mi.uvek ostati u secanju,tata,ja ne mogu vise,samo zbog tebe dolazim.ubrzo sam cula da je preminula.Ne shvatam gde je tu granica. Granica do koje se treba leciti.
Zlatka
Ja sam ostala bez kcerke 42 godine. Borila se sedam godina, ali o bolesti nije htjela pricati, a i ja sam to prihvatila, jer sam isla linijom lakseg otpora. Sada mi srce puca jer nisam s njom pricala, ali nije pricala ni s prijateljicama. Kako joj je bilo tesko sama nositi se sa svim. Znala je da umire, bila hrabra, sve sama u sebi nosila. Ni sa sinom se nije oprostila.
Podelite komentar
Valentina
Ja sam prezivela raka jajnika 3c stadium ali nisam imala podrzku od porodicu naprotiv odbacenost i sada e ista situacija molim vas kako mi mozete pimoki sa savetom pozz
Podelite komentar
Vesna
Vrlo poucno,ja sam prihvatila bolest,na zalost dosta sam njih izgubila,mamu,brata,sestru,prijatelje.Ne zna se kome teze,onom ko trpi bolove,ili onom ko ne moze pomoci,olaksati voljenima..Ja licno verujem u Boga,vaskrsenje I nemam strah od smrti.Inace prosla sam hemo,zracenja,operacija ne moze,samo se prati.Bolest mi je donela I dobro,promenila sam se.smirenija sam,vise uzivam u svemu,dan mi je ispunjen,zavrsavam sve ono sto sam pre odlagala. Smetalo mi je,nisam nosila periku,maramu,ali okolini je to smetalo,kao da u njima budi strah,ljudi ne vole nista lose,neprijatno.moja pouka je bila,ja sam ja,ista ja,sa kosom ili ne. Takode sam naucila da zivim sa rakom,prihvatila sam,to je tako,sad ovo vise ne mogu,ali.mogu nesto drugo,sacuvala sam radost zivota I trudicu se da sacuvam . Stekla sam nove prijatelje,isto bolesne.bolest nas vezala. U pocetku drustvo,zeleci nam dobro,izoluje nas,pokusavajuci da nas stiti .I to je pogresno..cesto.pitanje ,,imas li bolove,,dok ih nisam prekinula,ne pitajte me za bolove,nego mi recite ,ajdemo na pice,kafu. Svesna sam.da sa oni sami suocavaju sa strahom od sopstevene smrti,a mi ih na smrt podsecamo.meni liturgija I pricesce daju snagu da sve to prevazidem.Ali isto tako idem na razgovore sa psihoterapeutom Srbijankom,koja besplatno jednom nedeljno pruza onkoloskim bolesnicima.Uglavnom ,ne dolaze,malo njih,kao da se stide bolesti,ili je nisu prihvatili. MENI jedino smeta ta papirologija,odlazak od dr do dr,uputi,zakazivanja I td. Neke preglede preskocim,neke obavim,I to sve zna I moj.onkolog,sve dok mogu zivecu normalno.radovati se,druziti,raditi,izlaziti. Ne zelim.da jurim metastazu,za svaku promenu,odmah pregledi,I ono dobro je nije metastaza.ili taj cetvrti stadium. Nekad I taj osecaj krivice koji nam naturaju,moras zbog dece,onih koji te vole I td. Covek treba da sacuva dostojanstvo I bude ziv,dokle god je ziv.Ne razumem svrhu produzetka zivota,ni god,ni mes dana ako ne mozes da zivis,ucestvujes u zivotu.Molila sam Boga da uzme mamu,brata,da ne trpe te uzasne bolove.molila I za devojku,koju nisam ni znala,ali je dolazila na zracenje,dok sam ja odlazila sa bratom.Njene reci ce mi.uvek ostati u secanju,tata,ja ne mogu vise,samo zbog tebe dolazim.ubrzo sam cula da je preminula.Ne shvatam gde je tu granica. Granica do koje se treba leciti.
Podelite komentar