Igranjem video-igrice dete razvija fine motoričke veštine, ali samo specifične Foto: Pexels
Roditelji su često u dilemi kad su u pitanju video-igre i njihov uticaj na razvoj sposobnosti kod deteta. Postoje uverenja da nisu nimalo korisne, čak i da su štetne, da otuđuju, jačaju agresiju i stvaraju zavisnost, dok drugi veruju da se kroz igranje igrica dete uči određenim veštinama i razvija potencijale.
Kroz igru dete saznaje o sebi i okolini i razvija određene sposobnosti i veštine. Takođe, kroz nju se uči nekim socijalnim veštinama, poput poštovanja pravila i hijerarhije, a razvija i kognitivne sposobnosti, kao što su sposobnost rešavanja problema i povezivanja uzroka i posledice. Već nekoliko decenija unazad, razvojem tehnologije, igra je iz dečijih soba, parkova i igrališta pomerena za računar, telefon ili konzolu. Mnogim roditeljima je i lakše da dete ostave uz igurcu – ono je na sigurnom, zabavlja se i nije ga potrebno animirati.
Psiholog Jelena Blažević u razgovoru za eKlinika portal kaže da postoje i prednosti i mane ovog vida zabave, kad je u pitanju njegov uticaj na razvoj sposobnosti kod deteta:
– Igranje igrica je, na prvom mestu, dobro za razvoj percepcije, ali se ona ovim putem razvija samo parcijalno. Akcenat je na brzini opažanja i na obradu podataka i informacija, jer se kroz video-sadržaj dobija velika količina informacija u jedinici vremena. Taj deo percepcije se uvežbava, dok je opažanje dubine zapostavljeno. Prema rečima psihologa, percepcija se svodi na dve, dok je čovek „dizajniran“ za tri dimenzije.
– Oko gleda u monitor i vidi dvodimenzionalnu sliku. Ne koriste se mišići oka koji se koriste za tri dimenzije, pa su zapostavljeni, a u periodu razvoja je veoma bitno da se ova funkcija adekvatno razvija – kaže Jelena Blažević i dodaje da, ukoliko dete provodi više vremena u ovoj aktivnosti, u odnosu na vreme koje provodi „u realnosti“, postoji opasnost od toga da ovi mišići atrofijaju.
Prema nekim izvorima, video-igrice je moguće podeliti u četiri kategorije: konstruktivne, funkcionalne, igre sa pravilima i igre pretvaranja.
Konstruktivne igre podrazumevaju gradnju, stvaranje, poput onih u kojima je potrebno izgraditi seoce i u okviru njega rasporediti ratare i stočare koji će dnevno doprinositi zajednici svojim radom. Funkcionalne igrice akcenat stavljaju na pokret, koji je uglavnom jednoličan. „Zuma“ i „Angry Birds“, svojevremeno neke od najpopularnijih video-igrica spadaju u funkcionalne, dok igre pretvaranja pridodaju objektu namenu koju on nema u realnosti. Recimo, dete koristi magični štapić kako bi „eliminisalo“ neprijatelja. I sve to u virtualnom okruženju.
Uvreženo je verovanje da je igranje na ovaj način dobro, jer razvija reflekse i koordinaciju pokreta, kao i finu motoriku. Psiholog se donekle slaže sa ovom tezom, ali insistira na značaju razlike između vežbanja refleksa putem igranja igrice i igranja u prirodnom okruženju.
– Refleksi, koordinacija pokreta, kao i koordinacija oko-ruka se razvijaju, ali u simuliranoj situaciji, u dve dimenzije. Razvijaju se i fine motoričke veštine, ali vrlo specifične i ciljane. Fina motorika je veoma važna za kognitivni razvoj. Prilikom igranja igrice, fokus je na nekoliko pokreta. Detetu je potreban, međutim, veći spektar pokreta, nije dovoljno da tri prsta obavljaju dve radnje – kaže naša sagovornica i dodaje da je krupna motorika zapostavljena, jer dominira sedeći ili ležeći položaj tela tokom igranja video-igrice.
Igrica smešta radnju u imaginarni svet, u kojem dete preuzima određenu ulogu u kojoj, u realnosti, može ili ne može da se nađe. U oba slučaja, kaže psiholog, igranje uloga utiče na socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj.
– Igranje uloga podstiče imitaciju i identifikaciju. Kroz uloge se proživljavaju socijalne i emocionalne situacije, što utiče na formiranje karakteristika ličnosti. Ovo nekad može da ima katarzičku funkciju, jer se negativna energija i emocionalni naboj tako kanališu. Virtuelno se prožive, a nema negativnih posledica. S druge strane, upravo to što dete ne oseća negativne posledice svoje agresije, jer ne može da ih doživi od virtualnih likova, ono može da je prenese na realnost, gde su posledice takvog ponašanja negativne – kaže Blažević.
Kad je u pitanju takmičarski duh koje igrice podstiču, kao i osećaj satisfakcije nakog postignutog uspeha, naša sagovornica kaže da on može da utiče na razvoj samopouzdanja, ali na specifičan način.
– Kad pričamo o razvoju samopouzdanja kod deteta, on je na ovaj način veštački izazvan. Generalizuje se na realan život, ali ne autentično kao kad bi se ono razvijalo u realnim situacijama, kad su deca i ljudi u prirodnom okruženju – kaže Blažević.
Kad je u pitanju jačanje takmičarskog duha, psiholog kaže da se on kroz igranje video-igrice razvija, ali da je pogrešno usmeren, individualizovan. Treba realizovati svoje kapacitete do maksimuma, što predstavlja samoaktuelizaciju, ali ne u kompetitivne individualizovane svrhe, već u udružene i ujedinjene.
– Spoljašnja motivacija je pogrešna, kad je u pitanju razvoj takmičarskog duha putem igranja video-igrice, jer šta se podstiče pobedom? Kad si deo odeljenja, recimo, i dobar si u nečemu, matematici, na primer, a pokažeš svima – tako se razvijaju i kognitivne sposobnosti i socijalne veštine, kooperacija, empatija. U istoj meri te „puca“ serotonin i adrenalin, a postignuće ima višu svrhu: da svi budete uspešni i svi su na dobitku. Moja prednost ne treba da bude tuđi nedostatak, a postignuća u ulogama koje su dodeljene u video igricama se grade na tome – priča Blažević i navodi da ovakva postignuća, jačaju ego, ali nauštrb određenih pozitivnih osobina, čiji razvoj je zapostavljen.
– Kroz ovakva postignuća se ne razvija se empatija. Ako se i razvija, to je kvaziempatija, samo virtualna. Dete koje je podstaknuto samo na ovaj način, u realnosti, kad izađe i, recimo, ugleda baku na ulici koja nosi težak ceger, neće prići da joj pomogne, neće joj preneti tu vrstu empatije koju je razvilo u igrici – objašnjava Blažević.
Psiholog Jelena Blažević zaključuje da, iako igranje video-igrica donekle i delimično podstiče razvoj određenih sposobnosti kod deteta, ono ima svoje nedostatke koji su, prvenstveno, sadržani u činjenici da dete dok se igra „boravi“ u neprirodnom, dvodimenzionalnom okruženju. Iz tog razloga, potrebno je ograničiti vreme provedeno u ovom sadržaju, a akcenat staviti na igru na otvorenom ili sa vršnjacima.
– Ako se nastavi trend tog životnog stila koji akcenat stavlja na aktivnosti „u virtualnom svetu“, to će po čoveka zasigurno imati posledice u evolucionom smislu, ako pričamo o velikim vremenskim kategorijama – zaključuje psiholog.