Leukemija je Anastasiji Ristić dala nauk o borbi u najranijem detinjstvu, ali i svest o važnosti govora o malignim bolestima Foto: Privatna arhiva / Shutterstock
Leukemija, podla bolest strašnog imena i Anastasija Ristić (19), učenik generacije Hemijsko – tehnološke škole u Vranju, danas nisu u direktnoj vezi. Ostalo je, na sreću, samo na momente bolno podsećanje. Iz iskustva u ranom detinjstvu, sagovornica eKlinika portala ponela je važne poruke koje danas doživljava kao svoju misiju.
Anastasija Ristić je 2005. godine kao dvogodišnja devojčica najpre dobila visoku temperaturu. CRP joj je bio jako visok, kao i nivo leukocita. Nakon kratkog vremenskog perioda koji je usledio i obavljenih pretraga, Odeljenje za dečju hematologiju u UKC u Nišu postaje njena druga kuća. Dijagnoza, jedna reč. Previše! Leukemija.
– Tu upoznajem drugare sa istim ili sličnim problemima. Počinje velika borba za život. Jednu za drugom, primam veliki broj hemioterapija. Opada mi kosa, imala sam slabost u nogama, izgubila sam apetit – priča u potresnom podsećanju Anastasija Ristić.
Malo telo se borilo svom silinom, što je ostalo zabeleženo i na fotografijama iz tog vremena. Ipak, pričali su joj, a na njima se to i vidi, da ni u najtežim trenucima nije prestajala da se smeje.
– Valjda je to neka iskonska želja za životom koju svako od nas ima, koliko god da je star – priča otvoreno o traumatičnom iskustvu koje joj je ipak u velikoj meri odredilo današnji život Anastasija Ristić.
Anastasija u toku lečenja i primanja hemioterapija Foto: Privatna arhiva
Nažalost, stižu i negativni efekti, uobičajeni za terapiju protiv malignih bolesti. Zbog nakupljanja velike količine toksina na pankreasu, lekari su morali da joj plasiraju sondu kroz nos.
– Jetra mi je bila uvećana nekoliko puta jer nije uspevala da obradi i prečisti toliku količinu citostatika. Nakon gotovo četiri meseca konstantnog boravka u bolnici, otpuštaju me kući u Vranje, na 15 dana. Novi strahovi porodice da se nešto ne iskomplikuje, jer su doktori daleko… Izazov za izazovom, a onda, ponovo povratak u bolnicu – opisuje Anastasija.
Ne propušta da se seti i da spomene imena medicinskog osoblja koje je neprekidno bodrilo i decu i roditelje. Doktorke Vesnu i Gocu, koje su pažljivo i sa saosećanjem objašnjavale kako teče bolan proces lečenja. Zatim, sestre Maju, Gagu, Ivanu i druge koji su ih obilazili i da nju i noću, uključivali infuzije, proveravali da li su dobro… Anastasija nastavlja sa hemioterapijama.
– Opet mučnine i povraćanje, pa u krug… Vađenje koštane srži iz kičme i iz butne kosti, vađenje likvora…. Trajalo je ukupno 3 godine. I prošlo je, hvala Bogu. Uspeli smo! Kontrole su bile na tri, pa na šest meseci. Najveća podrška da uspem, uz medicinske radnike, bila je moja porodica – i najbližima zahvaljuje na snazi naša sagovornica.
Bolest u detinjstvu ipak je značajno uticala na formiranje nekih Anastasijinih navika. I njena svest o svemu što donosi ipak je promenjena, što je i normalno.
– Ako govorimo o zdravstvenim navikama, u mom životu je dosta toga drugačije, moj pogled je drugačiji. Od petog razreda treniram tenis. Kratko sam se bavila odbojkom, a folklor je od malena u mom srcu. Težim ka tome da se zdravije hranim, jer upravo ta zdrava ishrana je ključ bržeg izlečenja. Rok i metal muzika je takođe doprinela da izgradim sebe kao ličnost – kaže Anastasija.
Ogroman značaj širenja svesti o malignim bolestima i potrebama dece i drugih koji se leče, NURDOR volonteri su neumorni, a sa njima i junakinja ove priče Foto: Privatna arhiva
Fizičke posledice od igala su ostale. To su ožiljci koje je Anastasijino telo zapamtilo. Ipak, za ono što je takođe veoma značajno, a to su one druge, psihičke, pobrinuli su se aktivisti i volonteri NURDOR.
– Odlazak u njihove kampove nam je bio jako dragocen. Svesna toga, odlučila sam da postanem volonter NURDOR 2014. godine i da svojim iskustvom pružim pomoć i podršku deci koja se leče. Motiv za angažovanje su moji drugari koji su imali istu životnu priču kao i ja, sva deca i svi ljudi koji se leče od bilo koje vrste raka. Trudim se da svojom pričom podignem svest o deci oboleloj od raka, jer mislim da se o tome ne govori dovoljno – kaže ova hrabra devojka koja za život tek ima velike planove.
Po završetku srednje škole, proglašenja i uručenja priznanja ne samo za đaka generacije već i najboljeg učenika smera „Tehničar za zaštutu životne sredine“, Anastasija je upisala Fakultet zaštite na radu u Nišu. Biće student departmana zaštite životne sredine. Jako, kaže nam, voli prirodu, pa samim tim i vidi sebe kao budućeg ekologa.
A svima koji se bore protiv ovog strašnog neprijatelja, Anastasija poručuje samo jedno, čuvenu poruku vojvode Živojina Mišića: „Ko sme, taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!“