Odluka da se član porodice smesti u dom je uvek teška, često i traumatična za sve aktere. I pored toga što bi takve ustanove trebalo da budu ne samo smeštajni objekti već i centri za rehabilitaciju i oporavak, kako se često i reklamiraju, došlo se do toga da odlazak u dom za stare, umesto da bude sinonim za sigurnost i negu, budi strah i strepnju o nebrizi i nemilim događajima.
Odluka koja često u porodici izazove podele i osude
Nadežda Satarić, socijalna radnica i magistar socijalne politike, radila je u beogradskim domovima penzionera. Osnivač je i predsednik Upravnog odbora Udruženja građana „Snaga prijateljstva“ – Amity, a učestvovala je u osnivanju, predsednik je udruženja i UO Srpskog društva za Alchajmerovu bolest. Svakodnevno je aktivistički i lično u kontaktu sa pripadnicima starije populacije, pa joj je, uz brojne probleme, poznat i kompleksan sklop njihove psihologije.
Neke starije osobe su već unapred protiv smeštanja u dom kakve god zdravstvene probleme da imaju, stavljajući tako porodicu u procep između mogućnosti, želja i nemoći, koju starost donosi. Pitamo sagovornicu eKlinika portala, šta su po njenom mišljenju glavni razlozi?
Smeštanje u dom za stare nekad i sad: Veliki problemi, ali i razlike
– Situacija po pitanju odnosa starijih prema smeštaju i životu u domu bila je drugačija pre 50 godina, kada sam ja počinjala da radim u Domu za smeštaj starijih, i danas. Tada se smatralo da u dom treba da idu oni koji su siromašni i nema ko da brine o njima, oni koji nemaju porodicu, nemaju penziju ili je ona mala, oni koji nisu rešili stambeno pitanje tokom radnog veka… Iz sela su bili retki pojedinci koji su našli utočište u domu – kaže Nadežda Satarić i dodaje:
Dom za stare između društvenih normi, tradicije i potrebe: Čest osećaj odbacivanja i sramote
– Tada su bili izraženiji elementi tradicionalnog društva nego što je to danas, a i danas je naše društvo duboko tradicionalno. Očekuje se poštovanje starijih članova porodice i briga u kući kada je to njima potrebno. Norma ponašanja je da se starijima omogući porodični život, gde se očekuje da se mlađi po potrebi žrtvuju za dobrobit starijih. Smeštaj u dom mnogi stariji, koji imaju decu i potomke, smatraju kao odbacivanje („Nisam im više potreban/na“) i doživljavaju to kao najveću sramotu. Pitaju se“ gde sam pogrešio/la u vaspitanju dece, pa me ostavljaju na cedilu“. Nekako je i uvreženo shvatanje da je najnormalnije da stari završe svoj život u svojoj kući uz podršku najmilijih. Ovo i uprkos tome što nemaju ili ne mogu da obezbede svu potrebnu negu u kućnim uslovima. Drugo, ima puno dece starijih osoba kojima nije prihvatljivo da njihovi roditelji žive u domu.
Stariji se različito odnose prema boravku u domovima za stare: Od samostalne odluke do „kukanja“ da se vrate kući
Prema rečima Satarić, neki stariji ipak lakše donose odluku da život pod stare dane provode u društvu vršnjaka, ličnom odlukom odlaze u dom za stare. Oni koji su tako odlučili mnogo lakše prihvataju dom i prilagođavaju se životu u njemu. Stariji, koji godinama žive sami u kući, ne mogu da private da menjaju sredinu i da odjednom dele životni prostor sa drugim nepoznatim osobama, pa ih to odvraća.
– Poseban otpor je prema privatnim domovima danas, jer ima podataka da tamo u proseku korisnici kraće žive. Zbog toga mnogi život u domu smatraju predvorjem smrti. Vesti u medijima o ekscesima, požarima, nasilnim smrtima u takvim ustanovama, veoma uznemirava ne mali broj starijih i oni ne žele tamo da idu ne samo da žive, nego ni u posete svojim prijateljima. Saznanje da su mnogi domovi „zaključani“, dodatno ih zastrašuje i odbija. Mnogi i koji se nađu na smeštaju kukaju da su na prevaru odvedeni i vape da ih puste da se vrate svojoj kući.
Šta je najvažnije kada se donese odluka o odlasku u dom
Jasno je, međutim, da je ogroman broj situacija kada zdravstveno stanje naših dragih starijih osoba zahteva kontinuiranu medicinsku i drugu negu. Domovi za stare postali su i unosan biznis, a država ne raspolaže sa dovoljno kapaciteta da sprovodi kontrolu. Pitamo Nadeždu Satarić šta je najvažnije? Kako ne pogrešiti u izboru doma i dobiti za novac koji dajemo što adekvatniju brigu i veću sigurnost?
– Dom treba da bude druga kuća. Najvažnije je da štićenik dobije brigu i negu koja mu je potrebna. Doslovno, bežite od onih koji u reklamama nude sve, često i ono što ne treba da bude prioritet (televizori i slično), a u realnosti ništa. O tome bi trebalo da vode računa inspektori socijalne zaštite, kojih nema dovoljno. Međutim, nešto možemo i sami da naslutimo po preporukama i po tome kako nam izgleda dom koji je potencijalni izbor.
Važne informacije o funkcionisanju u domu
O tome šta možemo sami u tom procesu da uradimo, sagovornica eKlinika portala pre svega kaže:
– Moramo dobiti informacije o tome sa koliko i kakvog osoblja raspolaže dom. Šta je to što može da pruži korisnicima, koje socijalne usluge. Moraju da nam garantuju da će naši stari imati komunikaciju sa svojim dragim osobama svaki dan, da će moći da ih čuju telefonom ili već na koji drugi način. Ukoliko to zdravstveno stanje dozvoljava i ne radi se o demenciji, moramo dobiti garanciju da će oni i dalje sami upravljati svojim životom i donositi odluke. Treba biti detaljno informisan kako će učestvovati u aktivnostima, i slično.
Stručnost i edukacija osoblja
Svaka peta osoba u Srbiji je starija od 65 godina, a broj starijih od 80 godina, najčešće kvalifikovanih za smeštaj u domovima, raste. Jasno je, konstatuje Nadežda Satarić, da za njih nema dovoljno kapaciteta u državnim ustanovama, pa je, kako kaže, sasvim u redu da postoje privatni domovi. Ono što nije u redu i sa čime je svako zdravog razuma saglasan, je da se ljudska muka zloupotrebljava na bilo koji način.
Kada odlučimo da člana porodice smestimo u dom ili je to zajednička odluka (što je uvek bolje), podrazumeva se da očekujemo da naše najmilije prepuštamo na brigu stručnim licima. I to je jedan od velikih problema, naglašava Satarić, jer je pored nedostatka inspekcijskog kadra ne samo kod nas prisutan i nedostatak kvalifikovane radne snage.
– Vlasnik doma može da bude bilo ko ko ima kapital i ispuni ogovarajuće uslove. Međutim, najbitnije je da izabere osoblje koje će biti stručno, kompetentno, edukovano, koje će i dalje da se edukuje za rad sa kategorijom korisnika koje zbrinjava. Novac dajemo unapred u skladu sa svojim mogućnostima, brojne druge usluge se dodatno naplaćuju. A šta za taj novac dobijamo? Domovi imaju ogroman broj osoba sa psihički izmenjenim statusom. U kojoj meri se sa njima radi ili ne radi, još jedno je ozbiljno pitanje – opominje Nadežda Satarić.
Ne sme se zanemariti osećaj empatije, uz razumevanje za mnogo posla
Važan je i osećaj empatije koji bi osoblje trebalo da ima prema korisnicima. Naša sagovornica svesna je koliko je posla i da nije uvek jednostavno svima posvetiti onoliko pažnje koliko im je potrebno, ali:
– Izuzetno je važna ta toplina, kućna atmosfera, nežnost i osećaj za njihovu potrebu da se ne smatraju napušteno. Ako neko od štićenika u trenutku ne može da obavi radnju poput tuširanja, recimo, hladno mu je, spava mu se, ne oseća se dobro kada se to po redu sprovodi, ispoštujte ga; ako ne jede neku hranu, nemojte ga terati. Dobro bi bilo imati malo osećaja i afiniteta za individualne potrebe. To je sigurno teško u domu sa mnogo korisnika. Ali u privatnim domovima, kapaciteti, o čijem poštovanju se prioritetno mora voditi računa, nisu takvi. U radu svih domova potreban je kontinuitet, predan i posvećen dugogodišnji rad, kako bi se vratilo poverenje.
Na šta još obratiti pažnju u izboru doma
Dobro je, savetuje Satarić, da izabrani dom za nekog bliskog bude u blizini mesta stanovanja ili posla, kako posete ne bi odnosile previše dodatnog vremena i kako bi bile što češće. Ipak, nesumnjivo je najvažnije kako će se osoba u domu osećati, kakav je ambijent i atmosfera.
– Kada uđete u objekat i već sa vrata vas „napadne“ onaj starinski vonj, ako miriše na mokraću, okrenite se i bolje nemojte dalje. To sigurno znači da se osobama u tom domu ne posvećuje dovoljno pažnje. Ako primetite da je osoblje užurbano, da nema neke smirenosti, ako nemaju minimum vremena da vas ljubazno saslušaju, ako ne žele da vas odvedu u sobu kod nekog ko je tu već smešten i da sa njim porazgovarate… Sve su to signali da se prava slika možda skriva – precizira Nadežda Satarić.
Nedavnu tragediju naša sagovornica smatra crnom opomenom i kaže da bi trebalo da bude nauk nadležnim institucijama ali i svima koji svoje drage osobe moraju da smeste u neki od domova. Da dobro pogledaju oko sebe, raspitaju se i steknu uvid u sve spomenute detalje funkcionisanja.
Zaborqvilo se izgleda da taj predsednik udruženja domova ima dom ili njegova supruga Pevač ili Vidikovac i da su tom domu nadjeni vezani ljudi pre neku godinu. Daleko im lepa kuca, svi bi da zarade preko starih