"Kada je slagao da je slupao kola, suprug i ja smo ga "pritisli" i tada nam je priznao da ponekad igra na aparatima, da je prodao auto ali da će da prestane i da je naučio lekciju. Sada mi je žao što ga tada nekako nismo silom odveli negde da se leči" Foto ilustracija: Shutterstock
Priča Danijele K (42) iz Beograda jeste kao film, ali onaj koji gledamo sa „kamenom“ u želucu. Znoje nam se dlanovi, strahujemo, pustimo suzu, ostanemo posle odjavne špice sa pogledom u prazno. Nažalost, nije jedina i sve češće se događa, jer bolesti zavisnosti uzimaju svoj danak. Kockanje je najteža nehemijska zavisnost, podsećaju stručnjaci za mentalno zdravlje.
Autor ovog teksta Danijelu upoznaje sedam godina nakon što joj se konačno „polomio“ život. Isto toliko o mlađem bratu ne zna ništa, osim da je u inostranstvu. Zahvalna sam joj na poverenju i snazi, mada kaže da sada nema problem da o tome priča, da je to prema savetima njenog psihoterapeuta preporučljivo i poželjno. Jer, svoj život i užu porodicu je srećom uspela da sačuva zalečivanjem traume. Još uvek radi na svom mentalnom zdravlju, to je danas deo njene obavezne brige o sebi.
Dodaje: možda neko kada čuje njenu priču uspe da sačuva zdravlje, živote, porodicu… Da shvati na vreme kuda može da odvede začarani krug kockanja.
Naša sagovornica i njen tri godine mlađi brat odrasli su sa majkom. Nedugo po njegovom rođenju otac ih je napustio i više nikada za njih nije pitao. Nova ljubav i potom nova porodica odveli su ga trajno u Sloveniju (bio je terenski radnik, građevinske struke). Koliko god je mogla, majka se trudila da ih vaspita prema moralnim i vrednosnim normama koje je od svojih roditelja dobila i koji su joj pomagali. Baba i deda, oboje prosvetni radnici u penziji, za života su Danijeli i njenom bratu dali koliko su mogli i imali. Ostatak rodbine, sa očeve strane, nije ostao uz njih. Povukli su se, bar tako su rekli, od sramote.
– Sada znam da nijedno od nas troje nije prebolelo očevu izdaju. Majka se trudila da ne govori loše stvari kada smo pitali šta je sa njim, ali falio nam je tata, oslonac, savetnik, zaštitnik. Ne znam da li bi bilo drugačije da smo imali očinsku figuru uz sebe. Ima toliko kompletnih porodica, pa opet neko ode u poroke… Ne znam, ali i dalje ne mogu da se to ne pitam. Brat nije pravio neke veće probleme ni u školi ni ovako. Čak je imao dobro društvo u kritičnim godinama. Dolazili su kod nas, uvek je bilo veselo. Majka je spremala hranu, nije im branila da puše, da nešto popiju. Stalno je govorila da je bolje da je brat tu, na oku, nego na ulici – priseća se Danijela.
Nakon srednje škole ona je želela da ide dalje i upisala Višu fizioterapeutsku. Brat se zaposlio kao trgovac u prodaji auto-delova.
– Dogovorili smo se još ranije da on pređe kod bake i deke. Da im se malo nađe, a i da se odvojimo jer nismo imali odvojene sobe u stanu kod mame. Ja sam ostala sa majkom, kasnije se udala. Moram da kažem da je moj suprug kada je sve počelo prvi primetio da sa N. nešto nije kako treba. Bez njegove podrške sigurno ne bih preživela sve što se desilo. Njih dvojica su čak imali neku ekipu sa kojom su išli na pecanje. Družili smo se i zajedno, odlazili kod mame… Brat jeste bio zatvoreniji kao osoba. Nije mnogo pričao o svom privatnom životu. Svi smo to poštovali.
– Ja ni danas ne mogu da kažem koji je to bio momenat kada je krenuo na drugu stranu, mada moj suprug tvrdi da ga je ekipa na poslu najpre „odvukla“ u klađenje. Stalno su ispunjavali tikete. Samostalno i zajednički. Nisam to shvatala ozbiljno. Pa to danas svi muškarci rade… Nadala sam se da će da se oženi, sredi. Želeo je decu. Bar je ranije pričao o tome sa radošću i idejom da njegova deca imaju tatu za razliku od nas. To se nije desilo – priča nam Danijela i nastavlja:
– Moj suprug je primetio da je N. nervozan i da mu često fali novca. Da ima običaj da se izdvoji kada ga neko zove telefonom ili se ne javlja na poziv. Ali teško je to, i kad vam padne na pamet da je možda kocka u pitanju, o čemu smo nas dvoje razgovarali, razum se brani. Prvo pomislite – pa nije valjda lud da to radi? Onda vas na pitanje da li je sve u redu obično ubede da svašta umišljate… Šta ne bi bilo u redu? Tako je bilo i sa njim. Još goru stvar sam napravila jer sam to krila od mame, misleći da je štitim. Već sam i ja primećivala nervozu na njemu, znojio se i kada nije bilo vruće. Počeo je da nas izbegava. Kada je slagao da je slupao kola, suprug i ja smo ga „pritisli“. Pripretila sam da ću sve reći majci i tada nam je priznao da „ponekad igra na aparatima, da je prodao auto ali da će da prestane„. Da je gotovo sa tim i da je naučio lekciju. Sada mi je žao što ga tada nekako nismo silom odveli negde da se leči. Mislim da je sve to intenzivno trajalo oko godinu i po dana.
Prema Danijelinim rečima, majka je na najgori način saznala užasnu istinu. Na vrata su došli „kamataši“ i saopštili da im N. duguje novac koji je premašio polovinu vrednosti njihovog porodičnog stana, a cifra je svakim danom rasla! Pozlilo joj je, došla je u predinfarktno stanje i to je bio početak još jedne agonije, zdravstvene.
Sama Danijela je upala u nesanice, anksioznost, panične napade. Otvorila je bolovanje. Ne zna ni sama, još jednom to napominje, kako bi završila da uz nju nije bio suprug, pribran, hladne glave. Njihova ćerkica je osećala mamimu napetost, gledala suze koje je pokušavala od nje da sakrije… Brat se, priča nam, ponašao kao podvojena ličnost. Popustile su mu kočnice. U jednom trenutku je bivao njen mali, uplakani bata. U sledećem – bezobzirna zver koja lupa vratima. Viče, psuje, kune, traži krivce na drugoj strani… Iako je bio dobar radnik, ostao je bez posla.
Njihov porodični „kućni savet“ doneo je zajedničku odluku da se mamin stan proda i otplati dug. Da joj se od preostalog novca kupi garsonjera.
Prema njihovim saznanjima u tom trenutku, brat nije imao više dugova. Da je prestao da se kocka, možda bi se stvari tu i zaustavile – na ogromnoj materijalnoj šteti, sa uzdahom konstatuje naša sagovornica.
Izgleda da lavina loših događaja više nije mogla da se zaustavi. Zato je Danijelina priča važna, iako traumatična. Brat, nažalost, nije želeo ni da razgovara o lečenju. Porodica nije imala mogućnosti da ga na to natera.
– Dalje su se stvari odvijale prilično brzo. Mirno je bilo tek nekoliko meseci. Tada smo saznali da je prodat i stan u kome je živeo, za mnogo manji novac nego što je vredeo. Došao je kod mame i rekao to, kao i da će sada stvarno prestati. Majka nije izdržala. Drugi, pa treći infarkt, bili su za njeno ranjeno srce previše. Ja sam tonula sve dublje. Ni podrška i ljubav supruga, ni dete kome sam bila potrebna nisu mogli da me pomere. Kada sam naglas izgovorila da bih želela da me nema suprug nije čekao, doslovno me je odneo u bolnicu. Tamo sam uz pomoć divnih ljudi i adekvatnu terapiju počela da se „sakupljam“. Zahvalna sam kolegama koje su me u privatnoj ordinaciji za fizikalnu terapiju u kojoj radim pokrivale. Posle nekoliko meseci vratila sam se na posao – kaže Danijela K.
Tokom pandemije Covid 19 koja je usledila, imala je još jednu krizu. Mišljenja je da je razlog bilo saznanje da mimo ćerkice i supruga nema više nikog svog. Ipak, uz podršku psihijatra i psihoterapeuta, „iščupala se“.
Danas je, kaže dobro.
– Često sebi postavljam to pitanje. Kako sam i jesam li stvarno dobro. Udahnem duboko, zatvorim oči i kažem to glasno. Nemir je nestao. Nemam ga ni kada me neko pita šta mi je sa bratom. U inostranstvu je, kažem. Otišao je brzo nakon mamine smrti. Ostavio pismo u kome je pisalo da mu je žao i da bi voleo da mu oprostim. U isto vreme i žao mi je i nije što ga više nemam. Sada je tako. Znam da je bio bolestan. Ozbiljno bolestan. Opet, uništio nas je. Još uvek mu nisam oprostila. Ne znam da li ću moći. Zahvalna sam suprugu što je ostao uz mene. Mama mi nedostaje. Molim sve koji ovako nešto primete u porodici da ne zabašuruju problem. Čak i na silu naterajte kockara da se leči. Pročitajte mu ovo, ovu veliku tugu – potresnom željom završava svoju ispovest za eKlinika portal Danijela K. iz Beograda.