Frojd tvrdi da je ono što razlikuje uobičajenu, normalnu ljubomoru u odnosu na patološku samo intenzitet, dok se neki psiholozi sa njim ne slažu
Patološka ljubomora (opsesivna ljubomora) nije nešto što će proći samo od sebe. U najvećem broju slučajeva reč je o patološkom stanju koje ozbiljno ugrožava psihofizički status i zdravlje ne samo osobe koja je patološki ljubomorna, već i njenog partnera, kao i okruženja.
Ljubomora je normalna ljudska emocija koja se javlja još u ranom detinjstvu. U daljem životu može biti vezana za porodične, prijateljske i najčešće ljubavne (partnerske) odnose. U ljudskoj prirodi je da želi da zaštiti osobu koju voli, pa se zbog te težnje javlja ljubomora. Kada postoji racionalna pretnja da neki od odnosa do kog nam je stalo bude ugrožen, ljubomora bi u tom slučaju trebalo da bude u granicama normalnog.
Međutim, često se dešava da ljubomora pređe granicu normalnog ponašanja i tada prelazi u ravan patološkog. Glavna odlika ovog oblika ljubomore je to što osoba koja je patološki ljubomorna vidi probleme i tamo gde ne postoje, implicira ih i izaziva osećaj krivice. takvo ponašanje odaje nesigurnost i prijeti opstanku veze ili braka, a nerijetko završava i tragično – porodičnim nasiljem, ubistvom i samoubistvom.
Stručnjaci su definisali ljubomoru kao i njen patološki oblik na različite načine. Tako Frojd tvrdi da je ono što razlikuje uobičajenu, normalnu ljubomoru i patološku zapravo samo intenzitet.
Neki se vezuju za to da patološka ljubomora daje sporadične ispade intenzivne ljubomore koje ne zavise od konkretne situacije i da je prisutna stalno, dok je ljubomora koju se ispoljava normalno i uobičajeno zavisi od nekog trenutnog događaja. Takođe, normalna ljubomora podrazumeva očite dokaze, dok se kod patološkog oblika ljubomore i najmanji sumnjivi znak nekog ponašanja pa čak i njegov potpuni izostanak smatraju dokazom da je opravdana i provocira burne reakcije. Pored toga, osoba koja oseća normalnu ljubomoru može da koriguje svoje ponašanje dok ona koja je patološki ljubomorna ne pravi nikakvu trijažu. Ljubomoru oseća ne samo za partnera već je širi i na veći broj osoba i retko menja mišljenje kada nešto „ufiksira“.
Odlika ovog patološkog stanja je čak i jedna vrsta uživanja u njemu, bez želje da se problem reši. Ono što je zajednički imenitelj svih tumačenja jeste to da se partnerska ljubomora razvija u trouglu para i još jedne osobe, njihove interakcije, ali i predispozicija partnera podložnog takvom ponašanju.
Precizni uzroci pojave patološke ljubomore nisu definisani, a stručnjaci su saglasni da su u korenu pomećaja najčešće:
Patološki ljubomorna osoba često za sebe misli da nije dovoljno dobra za svog partnera, praktično insistiranjem na tome „dokazuje“ da ne može biti dovoljno prihvaćena, vrednovana, voljena. Patološka ljubomora je često deo simptoma, odnosno kliničke slike nekih drugih psihijatrijskih poremećaja.
Najčešći opis simptoma patološke ljubomore je:
Lečenje patološke ljubomore je kompleksan proces, posebno ako je uznapredovala i poprimila ozbiljan oblik. Takođe, lečenje je najverovatnije osuđeno na neuspeh ako sama osoba ne prizna da ima problem i ne pristane da se leči. Pored farmakoterapije, obavezan deo je i psihoterapija. Najuspešnije metode su partnerska, bračna i porodična terapija, a veoma dobre rezultate daje kognitivno-bihejvioralna.
Kako patološka ljubomora može da razultira ozbiljnim posledicama od kojih su raskidi i razvodi najbenignije (porodično nasilje, različiti oblici zlostavljanja, ubistva), jasno je da je najbolji ishod lečenje i to u ranim fazama.