Možda vi ili neko do koga vam je stalo spadate u ljude koji ne vole fizički dodir. Ako ste ikada primetili nekoga ko se suptilno pomera iz grupne fotografije ili uz osmeh odbija da se rukuje, to nije slučajnost. Često iza toga stoji dublja priča. Ovakvo ponašanje može da deluje nevažno, ali u stvari objašnjava nečiji odnos prema dodiru.
Održavaju fizičku distancu
Fizička distanca jedan je od najuočljivijih znakova osobe koja ne voli fizički dodir. Ljudi kojima ne prija dodir često instinktivno stvaraju balon ličnog prostora oko sebe. Ovo nije ograničeno samo na izbegavanje zagrljaja ili rukovanja, već se proteže na održavanje određene distance čak i dok stoje ili sede.
Oni u grupnim okruženjima mogu strateški da se pozicioniraju malo dalje nego obično ili da suptilno naprave korak unazad ako neko uđe u njihov lični prostor. Ove obično nisu svesne radnje, već su automatski odgovor na njihovu nelagodnost.
Ako ovo imamo u vidu i razumemo moći ćemo da poštujemo svačiju potrebu za ličnim prostorom i učiniti da se osećaju prijatnije u našem prisustvu.
Koriste govor tela da signaliziraju nelagodnost
Govor tela kao neverbalni jezik može otkriti mnogo o stepenu prijatnosti osobe prema fizičkom dodiru.
Ako, na primer, znate osobu koja uvek prekršta ruke kada s nekim razgovara možete da pomislite da je hladna ili da možda zauzima odbrambeni stav. Međutim, ako malo bolje razmislite, shvatićete da je to podsvesni način da stvori barijeru da se zaštiti od potencijalnog fizičkog kontakta.
Mnogi koji se osećaju neprijatno kada je reč o fizičkom dodiru koriste svoj govor tela na sličan način. Mogu prekrstiti ruke ili noge, nagnuti telo ustranu ili čak koristiti predmete kao fizičku barijeru za stvaranje distance.
Prepoznavanje ovih znakova može nam pomoći da povedemo više računa o nivoima prijatnosti osoba u odnosu na fizički dodir.
Imaju povećanu osetljivost na dodir
Ljudi koji ne vole da ih dodiruju mogu zapravo imati povećanu osetljivost na dodir. Prema istraživanju, neke osobe doživljavaju dodir intenzivnije od drugih. Ovo se često povezuje sa osobinom poznatom kao osetljivost na senzornu obradu, koja postoji kod oko 10-20 odsto populacije. Ova povećana osetljivost može učiniti da čak i najmanji dodir bude nepodnošljiv. Prijateljsko tapšanje po leđima, za ove ljude može da bude izuzetno invazivno. Ovde nije nužno reč o ličnim sklonostima, već o tome kako tela i mozak ovih ljudi obrađuju fizički kontakt.
Često verbalno izražavaju svoju neprijatnost
Ljudi kojima je fizički dodir neprijatan često o tome govore, direktno izražavajući svoju odbojnost prema dodiru ili govore o svom ličnom prostoru. Dok neki o tome otvoreno govore, drugi koriste humor da izraze svoju nelagodu.
Šale ili duhovite primedbe o tome koliko ne vole zagrljaje ili fizički kontakt mogu biti suptilniji način da objasne svoje granice.
Slušanje njihovog verbalnog izražavanja ključno je za razumevanje i poštovanje njihovog nivoa udobnosti u vezi sa fizičkim dodirom.
Pokazuju naklonost na druge načine
Samo zato što im nije prijatan fizički dodir, to ne znači da nisu ljubazni ili srdačni. Ovi ljudi često izražavaju svoja osećanja na druge načine. Svoju naklonost pokazuju kroz promišljene gestove, ljubazne reči ili kvalitetno vreme koje provode sa svojim voljenima. Oni će se uvek setiti vaše omiljene knjige i naći vreme za duboke, smislene razgovore.
U svetu u kome se dodir često poistovećuje sa pažnjom i naklonošću, važno je da ne zaboravimo da se ljubav može preneti na bezbroj načina.
Mogu da se osećaju anksiozno zbog društvenih okupljanja
Društvena okupljanja često mogu biti izvor anksioznosti za one koji ne vole fizički dodir. Anksioznost proističe iz nepredvidivosti fizičkog kontakta u ovim okruženjima. To je uobičajeno iskustvo za mnoge koji osećaju neprijatnost zbog dodira.
Mogućnost da ovi ljudi moraju da se kreću po minskom polju potencijalnog fizičkog kontakta može izazvati anksioznost, pa čak i dovesti do izbegavanja društvenih situacija.
Lakše im je kada oni iniciraju dodir
Ljudi koji ne vole fizički dodir ne izbegavaju ga baš potpuno. U mnogim slučajevima mnogo se prijatnije osećaju kada ga oni iniciraju.
Iniciranje dodira daje im kontrolu nad situacijom, omogućavajući im da odluče kada, kako i u kojoj meri će se ostvariti fizički kontakt. Ovo može značajno smanjiti anksioznost povezanu sa neočekivanim ili neželjenim dodirom.
Prema tome, ako se neko neprijatno oseća zbog našeg dodira, ali ne beži od toga da ga sam inicira, to je dobar znak da više voli da ima kontrolu nad fizičkim kontaktu.
Njihova neprijatnost koju izaziva dodir stvarna je i opravdana
Najvažnije što treba da shvatimo jeste da je njihova neprijatnost izazvana dodirom stvarna i da je treba poštovati. Nije to ništa čudno, niti je to nešto što treba ispraviti. To je jednostavno deo onoga što oni jesu, baš kao što neki ljudi vole zagrljaje, a drugi više vole rukovanje.
Poštovanje njihovih granica ne samo da ih čini prijatnim, već i jača naš odnos, pokazujući im da cenite njihova osećanja i lične sklonosti.
Povezanost nije uvek fizička – uvek treba da slušamo i da nas saslušaju, da se međusobno vidimo i poštujemo, bez obzira na razdaljinu.
To zavisi i od naroda i njegove kulture.Japanci imaju „pravila“ o pristojnoj udaljenosti od sagovornika a srbi imaju nepristojne običaje da sagovornik udaraju po ramenu,rukama,lupaju po leđima dodiruju po glavi i slično…