Pareza facijalisa (Bellova paraliza) je akutno oboljenje nerva ili živca odgovornog za položaj i funkcionisanje mimične muskulature (nervus facialis). Ovaj poremećaj se lako prepoznaje padanjem i slabošću jedne polovine lica.
Zašto se javlja pareza lica
U našem narodu kao najčešće opravdanje kada se javi pareza facijalisa ili Bellova paraliza čućete ono čuveno: promaja je krivac. Krivac zaista može da bude direktan kontakt sa suviše hladnim vazduhom, prehlada prilikom sedenja pored otvorenog prozora u vožnji ili u mirovanju.
Međutim, do pareze mogu da dovedu i neke traume (povrede kostiju lobanje), zapaljenje srednjeg uva, različiti tumori, leukoze, multipla skleroza, zapaljenje, tumori ili vaskularne lezije moždanog stabla, lepra, sarkoidoza, herpes zoster i druga stanja.
Pareza facijalis: Kako se postavlja dijagnoza
Na osnovu simptoma kakvi su najčešće opuštenost i padanje jedne strane lica, nemogućnost podizanja obrve, spuštena usna, poluzatvoreno oko iz koga se slivaju suze, nemogućnost žvakanja i normalnog pomeranja vilice, lekar će najpre isključiti uzroke drugih bolesti koje mogu da imitiraju simptome Bellove paralize. Samo jedan specifični test za potvrdu dijagnoze pareze facijalis ne postoji.
Stanja koja treba isključiti pre postavljanja dijagnoze su:
- moždani udar
- jake upale
- tumori
- infekcije
- lajmska bolest.
U cilju konačnog postavljanja dijagnoze Bellove paralize i adekvatnog toka lečenja, rade se sledeći testovi:
- elektromiografija (EMG) – test kojim je moguće potvrditi oštećenje nerava i odrediti njegovu težinu; meri se električna aktivnost mišića, kao i brzina provođenja električnih impulsa duž nerava
- kompjuterizovana tomografija/skener (CT) ili magnetna rezonanca (MRI) – koriste se da bi se isključili drugi mogući izvori pritiska na facijalni nerv, kao što je tumor ili fraktura lobanje
- testovi krvi – ne postoji određeni test krvi za potvrdu Bellove paralize, ali su korisni za isključivanje lajmske bolesti i drugih infekcija.
Tretmani i terapijske opcije za lečenje Bellove paralize
Većina ljudi sa Bellovom paralizom se potpuno oporavlja, s tim što je nekim osobama lečenje potrebno, a neke prođu bez njega. Jedinstveni tretman za Bellovu paralizu, nažalost, ne postoji. Određeni lekovi ili fizikalna terapija se predlažu kako bi se ubrzao oporavak, a operacija je retko opcija za lečenje Bellove paralize.
Budući da se oko na zahvaćenoj strani ne zatvara, važno je preduzeti korake za njegovu zaštitu i negu (kapi i masti za celodnevnu i noćnu negu). Nošenje naočara tokom dana i poveza za noć mogu da zaštitie oko od uboda, udara ili osećaja grebanja. U težim slučajevima Bellove paralize, u praćenje se obavezno uključuje i očni lekar.
Lekovi za parezu facijalis
Uobičajeni lekovi za lečenje Bellove paralize su kortikosteroidi. Koriste se i antivirusni lekovi, iako njihov efekat još uvek nije razjašnjen i potvrđen do kraja. Potrebno je više studija i to je nešto u čemu su saglasni svi naučnici. Ipak, kod nekih osoba kombinacija antivirusnih lekova i kortikosteroida dala je zadovoljavajuće rezultate.
Fizikalna terapija i hirurgija
Paralizovani mišići lica mogu da atrofiraju i da se skratiti, što može biti trajno. Fizioterapeut je od velike koristi jer masaža i vežbe koji će održati fleksibilnost mišića imaju značajan uticaj na očuvanje funkcije paralizovanog dela lica.
U nekim ranijim vremenima je operacija dekompresije korišćena za ublažavanje pritiska na facijalni nerv otvaranjem koštanog prolaza, kroz koji nerv prolazi. Danas se operacija dekompresije ne preporučuje i ne radi, jer su povreda facijalnog nerva i trajni gubitak sluha mogući rizici povezani sa njom.
Retko, plastična hirurgija može biti opcija da bi se korigovali trajni problemi sa facijalnim živcem. Takozvana hirurgija reanimacije lica pomaže da lice izgleda ravnomernije i može da vrati neke njegove pokrete. Primeri ove vrste operacije uključuju podizanje obrva i očnih kapaka, implantate na licu i nervne transplantacije. Neke procedure, kao što je podizanje obrva, možda će biti potrebno ponoviti nakon nekoliko godina.
