Dženan Lončarević: "I kada mi je bilo najteže nisam želeo druge da opterećujem time, jedino što želim je da muzikom delim ljubav" Foto: Miloš Tešić/ATA Images/eKlinika
U svetu u kome osmeh, lepa reč, pristojnost, vaspitanje, normalnost i svaka pozitivna emocija važe za izuzetak umesto da budu pravilo, blagoslov je raditi posao koji volite, biti zdrav u srcu i u glavi, imati podršku najbližih i dovoljno prijatelja koji neće okrenuti glavu kada je „gusto“. Zato nije čudo što sagovornik eKlinika portala Dženan Lončarević kaže da je srećan čovek.
Ima još nešto važno, možda i najvažnije što bi trebalo dodati redovima iznad, a to je davanje i primanje ljubavi u neograničenim količinama. Moguće je, kaže Lončarević, da ga je Bog baš u tome najviše i pogledao dodelivši mu talenat za muziku.
Muzika je njegov oslonac i štit, ujedno najnežnije i najjače oružje. Voleo bi, ističe, kada bi i na svako novinarsko pitanje umesto rečima mogao da odgovori muzikom. Iza osmeha, koji je njegov zaštitni znak, krije se pre svega jedan izrazito emotivni ratnik, ključar tajnih odaja i najskrivenijih delova duša koje od muzike žele više. Ali, i neko ko je proživeo i preživeo teške trenutke ne želeći da time bilo koga opterećuje ili skreće fokus javnosti sa jedinog za šta želi da se uz njega vezuje, a to je muzika.
Kada je bilo najteže, ako nije mogao da peva – birao je da zaćuti, da od njega ne ode nijedna gruba ili teška reč ka znanom ili neznanom. Drugi kažu da je bio i ostao gospodin i u životu i u poslu, a džentlmen kada je to najpotrebnije. Nekako je uspeo da ostane onaj isti nasmejani Dženan sa gitarom, kakav je bio u Prijepolju dok je još sanjao o tome da postane poznata regionalna muzička zvezda. Takav je i danas, pa ga kad god ima slobodno vreme možete sresti u Prijepolju u omiljenom kafiću, sa prijateljima iz detinjstva i mladosti.
Na pragu šeste decenije (ove godine će napuniti 50), sa ostvarenim snom i životnim iskustvom gaženja i po cveću i po trnju, još uvek samo želi da peva i svira. Da množeći deli ljubav, jer to radi najbolje. Ni o teškim temama i ružnim stvarima ne voli naširoko, niti ih koristi da bi zadobio medijsku pažnju. Njemu to ne treba.
Za prve svirke u Domu revolucije u njegovom omiljenom Prijepolju, jedan od najvećih lokal – patriota kaže da su bile logičan početak njegovih želja, ali i nasleđenog porodičnog talenta. Najviše ga je „povukao“ od majke, ali je kompletna porodica imala uticaj na njegov muzičarski put.
– Otac je imao ideju da sviram harmoniku, ali ja baš nisam bio srećan sa tim i trajalo je kratko. Moj srednji brat Samir koji, nažalost, više fizički nije sa nama je svirao bubanj. Ipak, najveći uticaj je na mene imao moj nastariji brat Senad, za koga mislim čak i da je najtalentovaniji od nas. Svira gitaru, ali je i vrhunski vokal. Kao omađijan sam gledao njegove koncerte i to što je radio sa nekom svojom ekipom. Senad je u stvari pokretač ove moje muzičke priče, ujedno i moj najžešći kritičar. Nije baš diplomata u tome, pa njegova kritika, iako ima za cilj da budem još bolji i uvek je „na mestu“, često, bogami, ume da zaboli (smeh). Majka k’o majka, i ona kritikuje, ali majčinski – priča nam Dženan o vrlo važnoj podršci porodice na turbulentnom profesionalnom putu.
Njegovi najbliži saradnici (neki od njih i bliski prijatelji) kažu: „Imajte u životu nekoga ko je pola kao Dženan i imaćete sve“. Poznati pevač odaje u razgovoru za naš portal da su mu teške životne situacije poslužile kao lekcije da više ceni i život sam po sebi i ljude koje u njemu ima.
Izazovno zdravstveno iskušenje, boravak u bolnici zbog koga je morao da napravi pauzu u muzičkoj karijeri i potpuno „ukoči“ kako ne bi ozbiljno ugrozio zdravlje, takođe je iskoristio da kroz drugačiju vizuru pogleda svet i ljude oko sebe. Među njima je bilo i onih za koje je mislio da ga poznaju, dobro znaju ko je. Saznanje da su neki od njih govorili neistine u prvi mah ga je pogodilo kao i svakog živog čoveka. Ipak, ne želi njima da se bavi, da gubi vreme, energiju i emocije. Kao ni onima koji učestvuju u bilo kakvom širenju neistina.
– Postoji jedna izreka koja kaže da je pričati o nečemu o čemu ništa ne znaš greh. Takav sam čovek da čak i nekome ko je tako nešto govorio o meni ne mogu da želim zlo. O svojim kolegama nikada nisam rekao lošu reč niti bih to uradio, a uz podršku onih pravih i dragih ljudi čovek se brzo vrati u ravnotežu, u ono što jeste. Radujem se životu, novim pesmama, svakom novom danu. Pokušavam da se izmestim iz svega zlonamernog, pa ako neko i pokušava mene da „razboli“, moje je da pesmom lečim. Da se ljudi raduju sa mnom – ne odustaje od svog životnog pravca sagovornik eKlinika portala.
Nije život samo slava, status, svetla pozornice. I vrhunski muzičari su ljudi od krvi i mesa, samo što njihove boli najčešće ne vidimo. Niti nas je za njih briga. Glorifikujemo život zvezda. Divimo im se, ljubomorni smo, mislimo da im je sve dato time što imaju više novca i mogućnost da kupe ono što mnogi ne mogu. Smatramo da nam je dozvoljeno da im sugerišemo šta bi trebalo da urade po našim merilima, dok od njih na sceni uvek očekujemo maksimum.
To je, naravno, daleko od suštine jer život gazi, daje i uzima bez razlike. Dženanu je uzeo srednjeg brata Samira 2008. godine.
– Rekao sam već više puta da ni o tome nikada ne bih pričao javno, jer to je duboko intimna stvar i ono što me je promenilo. Međutim, život i Bog nekako nameste da upravo u teškim situacijama mnogo toga vidimo jasnije. Samir je preminuo dvadeset dana pre Nove godine i morao sam da donesem jednu od najtežih odluka. Samo moja duša zna kako mi je bilo jer me je čekao ranije ugovoreni koncert. Ništa se u životu ne mora, međutim, imao sam obavezu prema ljudima kojima je moja muzika i radost i lek. Nisam mogao da ih razočaram, jer su me roditelji, pored ostalog, i tome naučili. Da budem fer prema drugima, da ih poštujem, da se ni o koga ne ogrešim. Pesmu „Strah me da te sanjam“ posvećenu bratu s razlogom retko izvodim na nastupima, jer uvek na kraju zaplačem – poverava Lončarević.
Na pitanje da li bi neke stvari u životu uradio drugačije i koje osobine bi kod sebe promenio, kaže da bi to pre svega bila impulsivnost kada se iznervira.
– Uh, to zna da bude baš nezgodno. A opet, trudim se da i tada budem pravedan i čim se malo „spustim“ umem da kažem „Izvini„. Mislim da je to jedna Božja reč, baš kao što je i „Volim te“. Život i karijera su me svašta naučili, pa i to da menjam ono što nije bilo dobro, da to od sebe nekako sklonim. Najvažnije mi je da nikada prema bilo kome ne nastupim revanšistički, da nikoga ne povredim. Čak ni one koji su me tapšali po ramenu, a onda u nekoj situaciji pokazali da mi nisu pravi prijatelji – kaže Lončarević.
Po mnogo čemu atipičan predstavnik estradnog sveta nikada se nije razmetao materijalnim. Uvek mu je bila važnija duhovna dimenzija, unutrašnji mir, poštovanje moralnih i drugih normi koje su mu usadili roditelji. I sam je ponosni roditelj, koji priznaje da baš nije najsrećniji zbog „vrednosti“ novog vremena. Sve te moderne komunikacije, jurnjava za „instant“ pomodarijama, tehnološko ludilo, imperativi društvenih mreža, nisu mu bliski. Kaže nam da se i u toj ulozi pre svega trudi da bude pravedan.
Nema mnogo vremena za „sakupljanje lovorika“ posle uspešnih koncerata, o kojima je nekada sanjao. Iza njega su rasprodati veliki regionalni koncertni prostori u Sarajevu, Zagrebu, Podgorici… Još se nisu slegle impresije i emocije sa dva fantastična koncerta 14. i 15. februara u mts Dvorani u Beogradu. Putevi ne čekaju, nove pesme takođe.
– Najlepše mi je da kada nemam obaveze sednem u auto, pustim neku muziku koja nema veze sa onom koju sviram… Prijepolje je mesto gde sam „svoj na svom“, dok je to u Beogradu moj studio na Tašmajdanu. Perfekcionista sam, uvek mislim da je nešto što uradim u muzici moglo da bude bolje. Dajem sve od sebe na nastupima i to moja publika, Bogu hvala, prepoznaje. Čovek iz svega lošeg oko nas čega je zaista mnogo može da iskorači jedino ako iskreno, srcem i dušom radi to što radi i ako nikome ne poželi ono što ne bi ni sebi. Večiti sam sanjar i nadam se da nikada neću prestati da sanjam – ispričao je u razgovoru za eKlinika portal Dženan Lončarević.