Rekli su joj: „Nikada više nećete hodati“: Dejana je posle šest godina napravila prve korake

   
Čitanje: oko 9 min.
  • 0

Život joj je doneo gubitak supruga, tešku saobraćajnu nesreću, godine provedene u invalidskim kolicima i reči lekara da više nikada neće hodati. Ipak, Dejana je 2018. godine ponovo stala na noge, a obećanje koje je tada dala sebi pretvorila je u pomoć za hiljade dece i porodica širom Srbije. Dejaninu priču, majke troje dece i osnivača udruženja „Anđeli Severa“, pogledajte na YouTube kanalu eKlinike u okviru serijala „Moja priča“.

Ostala je sama sa troje male dece

Dejana je u martu 2010. godine ostala bez supruga. Njihov najmlađi sin Adrijan tada je imao samo mesec dana, stariji sin četiri i po godine, a ćerka tri. Adrijan je rođen sa Daunovim sindromom.

Sama sa troje male dece, radila je i po 12 ili 16 sati dnevno kako bi im obezbedila sve što je potrebno. A onda se, 11. avgusta 2012. godine, dogodila nesreća koja je za nekoliko trenutaka potpuno promenila njihov život.

Dejana je motorom krenula u prodavnicu po hleb, putem kojim je do tada prošla mnogo puta. Automobil ju je udario otpozadi, a prema policijskom zapisniku od siline udara odbačena je 17 metara.

– Imala sam višestruke prelome obe noge, povredu kičme, rebara, rane po licu... Ali evo me – ispričala je Dejana za eKliniku.

Samog udarca se ne seća, ali pamti trenutak kada je pala na travnjak. Bila je svesna, osećala je jake bolove i znala da ne može da pomera noge. I tada je, uprkos sopstvenom strahu, prvo pomislila na majku i decu.

– Ja sam bila ta koja je tražila od policajca telefon da javim majci, koja je bila srčani bolesnik, da sam imala saobraćajnu nesreću. Nisam želela da se uplaši kada joj policija dođe na vrata, da joj ne bi pozlilo i da deca ne bi ostala sama.

„Žao mi je, Dejana, ali vi nikada više nećete hodati“

Zbog teškog šoka operisana je pet dana kasnije, 16. avgusta. Kada se probudila iz anestezije, sačekale su je reči koje nijedna osoba nije spremna da čuje.

– Rekli su mi: „Žao mi je, Dejana, ali vi nikada više nećete hodati.“ Imala sam toliko preloma u nogama da su smatrali da kosti sigurno nikada neće srasti.

Jedna od razmatranih mogućnosti bila je amputacija obe noge. Dejana na to nije pristala.

– Jednostavno nisam mogla sebe da zamislim bez nogu, sa protezama. Posavetovala sam se sa jednom poznanicom, doktorkom, koja mi je rekla da bi, čak i ako dobijem proteze, bilo veoma teško da ustanem iz kolica jer mozak više ne prima signal da noge postoje.

Nakon izlaska iz bolnice usledila su tri meseca teške depresije. Žena koja je do tada neumorno radila i brinula o porodici odjednom nije mogla samostalno da uradi ni najosnovnije stvari.

– Nisam mogla da prihvatim da nikada neću hodati. Neko ko je radio po 12 i 16 sati dnevno da bi deci obezbedio sve, odjednom je bio u krevetu i više nije mogao ništa, čak ni da se brine o samom sebi. Mislim da je to bilo najteže da prihvatim.

Vremenom je naučila da se snalazi u invalidskim kolicima i da, koliko god je moguće, ponovo brine o deci. Ipak, prepreke nisu postojale samo u njenom telu. Škola koju su deca pohađala nije imala rampu, zbog čega nije mogla da prisustvuje njihovim priredbama i roditeljskim sastancima.

– Propustila sam sve ono što bi njima značilo. Od 2018. godine, otkako sam prohodala, trudim se da im sve nadoknadim.

Nada koju nije želela da izgubi

Iako su je drugi ubeđivali da se pomiri sa tim da više neće hodati, Dejana kaže da to psihički nije mogla da prihvati.

– Uvek sam govorila: „Ako jednom prohodam...“ Iako su me svi ubeđivali da neću nikada, nekako su ta nada i želja uvek postojale.

U martu 2018. godine pojavili su se jaki bolovi u nogama. Otišla je kod ortopeda u privatnu polikliniku, gde joj je predložena operacija primenom Ilizarovljeve metode. Prema njenim rečima, lekar joj je rekao da postoji velika mogućnost da ponovo prohoda, ali i da oporavak može trajati od tri meseca do dve godine.

Operacija je prvobitno morala da bude odložena. Tog marta preminula joj je majka, a Dejana nije imala kome da ostavi decu. Novi termin zakazan je za 16. avgust 2018. godine, tačno šest godina nakon operacije posle koje joj je rečeno da nikada neće hodati.

Kada se probudila iz anestezije i pogledala noge, nije videla očekivane obruče.

– Prva pomisao mi je bila da se nešto dogodilo, da obruči nisu mogli da budu postavljeni i da će doktor morati da mi amputira noge. Uhvatila me je panika. Medicinska sestra nije mogla ništa da mi kaže i rekla mi je da sačekam doktora Jovičevića ujutru. Mislim da je to bila najduža noć u mom životu.

„Gde si ti, moje čudo?“

Kada je lekar sledećeg jutra ušao u sobu, osmehivao se.

– Rekao mi je: „Gde si ti, moje čudo?“ Pitala sam ga o kakvom čudu govori, a on mi je rekao: „Otkrij mi tajnu, šta si pila ovih šest meseci?“ Odgovorila sam: „Doktore, nisam ništa. Imala sam troškove sahrane i svega, nekada nisam imala ni za hleb, a ne za nešto drugo.“

Prema Dejaninom svedočenju, lekar joj je objasnio da je tokom operacije uradio test opterećenja.

– Rekao mi je: „Kosti su srasle kao da nikada nisi imala saobraćajnu nesreću. Sada će ti doći Dušan, fizioterapeut, koji će da te podigne na noge.“

U prvi mah nije mogla da poveruje da bi upravo ona mogla da ustane. Fizioterapeut Dušan, koji joj je tokom boravka u bolnici bio velika podrška, doneo je hodalicu.

Tih prvih 20 koraka ne mogu da opišem. I smeh, i suze, i taj osećaj... Posle šest godina, prvi koraci.

Dejana kaže da i danas čuva rendgenske snimke iz marta i avgusta 2018. godine. Kada je pitala lekara kako objašnjava ono što se dogodilo, odgovor koji je dobila bio je kratak.

– Iskreno, rekao mi je da idem u crkvu da se zahvalim Bogu, jer drugog objašnjenja nema.

Oporavak, međutim, nije završen tim prvim koracima. Fizikalna terapija trajala je između godinu i godinu i po dana. Krajem 2019. odbacila je štap, svoje poslednje pomagalo, i počela samostalno da hoda.

Deca su zaboravila kako izgleda kada mama hoda

Posebno emotivan trenutak bio je povratak kući i reakcija njene dece.

– Bili su u šoku. Bili su mali i zaboravili su kako izgleda kada mama hoda. A onda sreća, naravno. Njihova mama je ponovo bila kao druge mame.

Danas ima probleme sa kičmom, jer njenim povredama, kako kaže, u vreme nesreće nije posvećeno dovoljno pažnje.

– Verovatno zato što se smatralo da svakako nikada neću hodati. Danas mi to stvara probleme, ali trudim se da ne razmišljam o tome. Zahvalna sam za svako jutro kada ustanem i stanem na svoje noge. To će razumeti samo onaj ko je prošao nešto slično.

Obećanje pretvoreno u „Anđele Severa“

Tokom najtežih godina Dejani su pomagali ljudi koji su znali da ona i njena deca ponekad nemaju ni hleb ni osnovne životne namirnice. Tada je sebi obećala da će, ako ponovo prohoda, pomagati porodicama kojima je pomoć potrebna.

Obećanje je ispunila 2020. godine, kada je osnovala udruženje „Anđeli Severa“. U početku su pomagali osobama sa invaliditetom i deci oboleloj od spinalne mišićne atrofije.

Dve godine kasnije saznala je za majku koja u bolnici nije imala dohranu za bebu, kao ni igračke kojima bi deca mogla da ispune vreme tokom lečenja. Počela je da istražuje kakva pomoć postoji za mališane mlađe od tri godine i shvatila da za njih nema odgovarajućeg obroka u okviru narodne kuhinje.

Tako je nastala prva narodna kuhinjica za bebe u Srbiji.

– Prve godine imali smo dvadesetak beba iz naše opštine, a sada je taj broj veći od 5.000 u 74 grada Srbije.

Udruženje danas najviše pomaže deci sa invaliditetom i bebama do tri godine. Dejana želi da podršku proširi i na starije sugrađane sa minimalnim primanjima, koji nemaju decu ili osobu koja bi mogla da brine o njima.

– Želim i da ih ohrabrim da nikada ne gube nadu. Koliko god da ti je danas teško, kolo sreće se okreće. Danas si možda dole, a već sutra možeš da budeš neko ko će pomagati drugima.

„On je dete ljubavi“

Dejanin najmlađi sin Adrijan danas ima 16 godina. Ne hoda, ali pohađa školu za decu sa smetnjama u razvoju u Subotici, gde dobija tretmane koji mu pomažu da napravi svoje prve korake.

– Oni su deca ljubavi. Mislim da ne postoji osoba koja je upoznala Adrijana, a da ga nije zavolela. Priča, komunikativan je, voli društvo. Mogla bi ceo dan da nam bude puna kuća gostiju i on se ne bi bunio, kao ni kada bismo po ceo dan negde putovali.

Briga o detetu sa Daunovim sindromom donosi i mnogo strahova, posebno kada je bolesno i ne ume jasno da objasni šta ga boli.

– Tada sam i psiholog i doktor i sve. Ali nikada nisam osetila ljubav kakvu osećam od njega. Ni ja, niti njegov brat i sestra. To je nešto što je van svih granica.

Jedno od najtežih pitanja za roditelje dece sa invaliditetom jeste šta će biti sa njihovim detetom kada njih više ne bude. Dejana veruje da će Adrijan ostati uz brata i sestru, u svom domu i poznatom okruženju.

– Možda sam sebična, ali decu sam odmalena učila da se jednog dana, kada mene ne bude, brinu o svom bratu. Imaju oni svoje živote i imaće ih i tada, ali mislim da nikada neće dozvoliti da on postane štićenik nekog doma. Veoma je važno, posebno za osobe sa Daunovim sindromom, da odrastaju i stare u poznatom okruženju, u svojoj porodici.

„Moramo da pronađemo vreme za sebe i svoju porodicu“

Posle svega što je preživela, Dejana više ne pravi velike životne planove. Kaže da je pustila da život teče svojim tokom. Danas nastoji da putuje sa decom i da nadoknadi vreme koje su izgubili.

– Kada pogledam unazad, verovatno bi moja deca imala sve, ali ne bi imala mamu. Moramo da pronađemo vreme za sebe, što je, mislim, najteže od svega. Svi ćemo pronaći vreme za sve druge, samo za sebe nećemo. Nijedan novac i ništa ne mogu da nadoknade vreme koje provodimo sa svojim detetom.

Kaže da je kroz život vodi optimizam, ali i osobina koju otvoreno priznaje.

– Po prirodi sam veoma tvrdoglava osoba i verovatno me i tvrdoglavost vuče kroz život, ali ona pozitivna tvrdoglavost. I optimizam da će sve biti onako kako bi trebalo da bude.

Dejana je posle nesreće često bila ljuta na Boga i pitala zašto se sve to dogodilo baš njoj. Danas na svoju priču gleda drugačije.

– Meni se svašta desilo. Ali evo me, tu sam. Verujem da nam Bog da onoliko koliko možemo da podnesemo. Meni je baš mnogo dao, ali sve sam uspela da podnesem.

Celu ispovest Dejane, njenu priču o nesreći, prvim koracima posle šest godina, porodici, Adrijanu i pomoći koju danas pruža hiljadama ljudi pogledajte u videu objavljenom na YouTube kanalu eKlinike.

(eKlinika.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

eKlinika zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

ePodcast

  • Eur: <% exchange.eur %>
  • Usd: <% exchange.usd %>