Iako studija povezuje mikroplastiku sa demencijom, ona ne dokazuje da viši nivoi plastike u mozgu direktno izazivaju simptome demencije Foto Shutterstock
Početkom meseca u Nature Medicine objavljena je studija koja potvrđuje da sitni plastični fragmenti prolaze kroz zaštitnu krvno-moždanu barijeru mozga, potencijalno utičući na zdravlje i kognitivne funkcije. Istraživači sa Univerziteta u Novom Meksiku (UNM) testirali su uzorke autopsije iz 2016. i 2024. Otkrili su da se tokom samo osam godina količina mikroplastičnih fragmenata u mozgu povećala za oko 50 odsto. Uzorci mozga iz 2024. godine sadržali su mikroplastiku tešku koliko i plastična kašika. Mozak zahvaćen demencijom pokazao je značajno veće koncentracije ovih plastičnih čestica. Pronalaženje tako visokih koncentracija u mozgu bilo je neočekivano i alarmantno, kaže dr Matthew Campen, vodeći istraživač i toksikolog.
– Ljudi su izloženi sve većem nivou mikro- i nanoplastike – kaže dr Campen. Čestice su tako male da su otprilike širine dve virusne COVID čestice postavljene jedna pored druge, primetio je.
Stopa akumulacije „odražava ekološko nagomilavanje i izloženost životnoj sredini”. Kako se plastika vremenom raspada, degradira i postaje dovoljno mala da uđe u ljudsko telo i mozak.
Moždano tkivo sadržalo je sedam do 30 puta više mikroplastike od drugih vitalnih organa kao što su jetra ili bubrezi, što ga čini jednim od tkiva najzagađenijih plastikom do sada ispitanih.
Istraživači su testirali 52 uzorka ljudskog mozga iz 2016. i 2024. Godine, pri čemu su svi uzeti iz frontalnog korteksa – dela mozga odgovornog za prosuđivanje, donošenje odluka i pokrete mišića.
U mozgu je koncentracija mikroplastike dostigla oko 5.000 mikrograma po gramu – daleko više nego u jetri i bubrezima, koji su imali oko 400 mikrograma plastike po gramu. Da bi vizualizovao količinu mikroplastike u mozgu, dr Campen je uporedio sa plastičnom kašikom. Pošto mozak teži oko 1.400 grama, 5.000 mikrograma plastike po gramu značilo bi ukupno više od 5 grama plastike – otprilike težinu plastične kašike.
Kod preminulih osoba sa demencijom, nivoi mikroplastike dostigli su mnogo više vrednosti – više od 26.000 mikrograma po gramu. U uzorcima demencije, neke čestice bile su sakupljene u područjima sa upalom, što je izazvalo zabrinutost zbog moguće veze između mikroplastike i oštećenja moždanog tkiva, kažu istraživači.
Međutim, iako studija povezuje mikroplastiku sa demencijom, ona ne dokazuje da viši nivoi plastike u mozgu direktno izazivaju simptome demencije. Takođe je moguće da sam proces bolesti može ometati sposobnost mozga da ukloni nakupljenu plastiku, dodao je Campen.
Istraživači su u mozgu pronašli 12 vrsta plastike, pri čemu polietilen (PE), koji se obično koristi u bocama, kesama i kontejnerima, čini 75 odsto ukupnog broja. Druge vrste plastike uključuju one koje su obično u ambalaži, automobilskim delovima, cevima, podovima, bocama, kontejnerima, tkaninama i drugim industrijskim proizvodima.
– Primetno je da sve ovo u velikoj meri odražava proporcije polimera prisutnih u našem okruženju – kaže dr Marcus Garcia, koautor studije i postdoktorski istraživač na UNM.
Čestice u mozgu bile su uglavnom oštre nano krhotine i ljuspice. Ove sitne čestice dovoljno su male da pređu krvno-moždanu barijeru, iako dr Campen kaže da još nije jasno kako tačno čestice ulaze u mozak.
Istraživači veruju da mikro- i nanoplastika mogu ući u telo putem hrane, pića i disanja. Ove čestice pronađene su u različitim delovima tela, uključujući arterije, srce, pluća, krv i placentu. Studija objavljena 30. januara 2025. pokazala je da je zagađenje plastikom značajno veće u placentama kod prevremenih porođaja.
Jedan od mogućih razloga za nakupljanje, kako kaže dr Garcia, jeste taj što su organi kao što su jetra i bubrezi predviđeni za filtriranje toksina, dok mozak ima ograničenije sisteme čišćenja.
Druga teorija je da moždano tkivo, koje se sastoji od oko 60 procenata masti, može bolje da „zarobi” čestice plastike.
Ovo takođe izaziva zabrinutost zbog plastike koja se koristi u nekim medicinskim primenama, kao što su srčani stentovi ili veštački zglobovi.
Dr Campen smatra da fizička svojstva plastičnih čestica mogu biti glavni problem, a ne bilo kakva hemijska toksičnost. Ova plastika mogla bi da ometa protok krvi u kapilarima, spekuliše on. Takođe postoji mogućnost da bi mogla da ometa veze između moždanih ćelija. Ali, dodaje on,„ ne znamo sa sigurnošću”.
Uprkos zabrinjavajućem porastu mikroplastike, dr Campen veruje da podaci ulivaju određeni optimizam. Zapažanje da su nivoi plastike slični i kod starijih i kod mlađih ljudi sugeriše da možda postoje prirodni procesi koji mogu da pomognu telu da upravlja ili da ih se tokom vremena oslobodi.
Istraživači veruju da mnoge od ovih čestica potiču od starije „decenijama stare, degradirane plastike” koja je bačena i ostavljena da se u životnoj sredini godinama razgrađuje, kaže dr Campen. Ovo ekolozima može da pomogne da se pozabave i starijim izvorima plastike, umesto da se fokusiraju samo na novije proizvode.
Efikasne ekološke politike koje imaju za cilj smanjenje zagađenja plastikom mogle bi pomoći u ograničavanju buduće izloženosti, rekao je dr Campen. Zagađenje mikroplastikom brzo se povećava, a nivoi u životnoj sredini udvostručuju se svakih 10 do 15 godina, rekao je i dodao da bi rešavanje izvora ovog zagađenja moglo pomoći da se uspori nakupljanje u našim telima.
Trenutno ne postoji tretman za uklanjanje mikroplastike iz tela. Da bi pomogli u smanjenju izloženosti, dr Campen i njegove kolege istražuju izvore mikroplastike u životnoj sredini, uključujući tlo, biljke, pa čak i meso.