Iako sva deca sa poremećajem ponašanja ne razvijaju antisocijalni poremećaj ličnosti, „svi odrasli sa ASPD prvo pokazuju znake psihopatije tokom detinjstva”
Antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD), psihološko stanje koje karakteriše nedostatak empatije i nemilosrdno zanemarivanje i kršenje prava drugih, dijagnostikuje se samo kod osoba starijih od 18 godina. Simptomi ASPD počinju u detinjstvu ili adolescenciji, ali kada deca pokažu ozbiljne znake antisocijalnog ponašanja, umesto toga dijagnostikuje se poremećaj ponašanja kod dece. Iako sva deca sa poremećajem ponašanja ne razvijaju antisocijalni poremećaj ličnosti, „svi odrasli sa ASPD prvo pokazuju znake psihopatije tokom detinjstva”, objašnjava dr Kalina J. Michalska, docent psihijatrije na Univerzitetu Kalifornije u Riversajdu koja proučava decu sa ovim problemom.
Poremećaj ponašanja (CD) teško je kvantifikovati, uz uzroke koji se teško identifikuju.
– Poremećaj nastaje zbog loše shvaćene interakcije neurobioloških, genetskih, ekoloških i socijalno-razvojnih faktora, kao i nepovoljnih iskustava iz detinjstva, koja mogu negativno uticati na razvoj kapaciteta deteta za empatiju i moralni razvoj – kaže dr James B. McCarthy, vanredni profesor psihologije na Univerzitetu Pejs u Njujorku.
U Sjedinjenim Državama, istraživači procenjuju da poremećaj ponašanja pogađa oko 2 do 10 procenata populacije, pri čemu je viša stopa za dečake. Dok neka deca sa poremećajem ponašanja razvijaju ASPD u odraslom dobu, možda u rasponu od 30 do 40 procenata, kod većine se to ne dešava, kaže dr Michalska.
Postoji nekoliko kriterijuma koje stručnjaci koriste da bi utvrdili da li dete ili adolescent ima poremećaj ponašanja. Da bi se postavila dijagnoza, kaže dr Michalska, trebalo bi da je dete ispoljilo nekoliko ovih ponašanja tokom prethodne godine, ili najmanje jedno u poslednjih šest meseci. Kada imamo decu sa više od tri ovakva ponašanja, to je zaista veliki znak za uzbunu, kaže ona.
U nedavnom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-5), naknadno je dodat „specifikator” da bi se unela više jasnoće u dijagnozu CD. „To je ’poremećaj ponašanja sa ograničenim prosocijalnim emocijama’“, objašnjava dr Michalska, definisan kao iskazivanje nedostatka kajanja ili krivice, neosetljivosti i nedostatka brige i plitkih emocija.
– Kada ima ograničene prosocijalne emocije, dete započinje tuču ili povređuje životinju, a ne brine o posledicama svojih postupaka i ne oseća kajanje. To pomaže da se deca sa ozbiljnijim ili neuhvatljivim CD odvoje od one koja se, recimo, loše ponašaju jer ne mogu da se kontrolišu, ali se posle toga jako uznemire – objašnjava dr Michalska.
Najvažniji faktor u lečenju dece sa poremećajima ponašanja je uključenost cele porodice, kaže dr McCarthy.
– Ako su roditelji i druge važne odrasle ličnosti emocionalno prisutne, brižne, odgovorne i na odgovarajući način autoritativne i ako služe kao uzori za demonstraciju osetljivosti, saosećanja i moralnog ponašanja, pozitivni ishodi lečenja su mogući – kaže on.
Ali to nije jednostavno, delom zato što mnoga deca sa ovim i srodnim poremećajima često žive u takvom porodičnom okruženju koje ima suprotan efekat ili pogoršava njihove probleme, dodaje on.
Pristupi lečenju CD-a:
Koliko god da su znaci i simptomi CD jasni i strašni, važno je zapamtiti da mnoga deca jednostavno prerastu ovakva ponašanja. Ali i dalje postoji razlog za zabrinutost, kaže dr Michalska, posebno ako se najozbiljniji simptomi jave kod dece pre 7. ili 8. godine, jer to može ukazivati na neurazumljivost, neukrotljivost.
– Ako se primete osobine CD u ranom detinjstvu, to obično vodi ka hroničnim, upornijim, dugoročnijim problemima – kaže ona.
Ako roditelji ili druge odrasle osobe vide razlog za zabrinutost zbog dece koja pokazuju ovakvo ponašanje i iskazuju nedostatak empatije ili kajanja, „konsultacija sa kvalifikovanim, dobro obučenim stručnjakom za mentalno zdravlje sa iskustvom u radu sa mladima u riziku prvi je i najvažniji korak”, ističe dr McCarthy.