Zelje se od davnina smatra "hranom za siromašne" Foto: Shutterstock
Zelje je samonikla biljka, lisnato povrće čiji krupni listovi, pomalo kiseli i gorki, sadrže oksalnu kiselinu, koja može da bude toksična ukoliko se prečesto jede. Ali, postoji i pitomo zemlje, koje se sadi kao i drugo povrće. Stiže u proleće i iako je bogato brojnim hranljivim materijama, zelje se smatra „hranom za siromašne“. Koren ove biljke dosta se koristio u tradicionalnoj medicini širom sveta za lečenje različitih poremećaja, a sve zbog svojih laksativnih, diuretičkih, antipiretičkih i antiinflamatornih svojstava, kao i za lečenje rana.
Zelje sadrži antrahinone, tanine, flavonoide i fenolne kiseline, a neka od ovih jedinjenja pokazala su antiinflamatorne i antioksidativne efekte. Rezultati različitih istraživanja pokazuju da su neki antrahinoni imali antiinflamatorno dejstvo, a rhein, takođe antrahinon, nedavno je predložen za dugotrajno lečenje osteoartritisa.
Listovi zelja imaju „kovrdžave“ ivice, čija je uloga da hvataju kišu, maglu i rosu, kanališu vodu prema centralnoj žili lista, a zatim prema korenu. Stručnjaci navode da se za ishranu koriste mlađi listovi jer stariji, koji su duže bili izloženi sunčevoj svetlosti, sadrže dosta gorčine.
Zelje je veoma bogato vitaminima (A, B1, B2, B3, B6, B9, C, E i K), a najviše vitaminom C i mineralima kao što su gvožđe, fosfor i kalcijum. Zbog nutritivnih vrednosti zelje se u vegetarijanskoj kuhinji često koristi kao zamena za meso. Bogato je ugljenim hidratima, celulozom, belančevinama, flavonoidima, taninima, eteričnim uljima, jedinjenjima antrahinona, kao i mineralnim solima gvožđa, kalijuma, kalcijuma, natrijuma i fosfora.
U narodnoj medicini zelje se od davnina koristi za bolje varenje, a s obzirom na to da je jedan od najmoćnijih antioksidanasa odlično je za detoksikaciju, čišćenje creva ali i kompletnog organizma. Takođe, smatra se da otvara apetit kod ljudi koji „slabo“ jedu, a dobro je i za snižavanje krvnog pritiska.
Zbog diuretičkog dejstva, zelje se koristi i za: