Istraživanja kažu da je čak 70 odsto ljudi u nekom trenutku u vezi lagalo, bez obzira na razlog
Laž je nešto za šta će vam svako bar u teoriji reći da ne voli i da to ne radi, pa i da ne bi voleo da njemu neko to čini. O kakvoj god vrsti odnosa da se radi, laž nije poželjna, jer vodi nepoverenju. Naravno, niko nikome neće „skinuti glavu“ ako je u pitanju retka, usamljena takozvana „bela laž“, ali šta ako nam naš unutrašnji glas nedvosmisleno poručuje da nas partner laže? I šta kada se uverimo da nas laže, odnosno, da je to istina?
Kada dođemo do toga da partnera hvatamo u laži ili sumnjamo pa težimo ka tome, psihologija kaže da problem postoji. Da li je odmakao, da li je poverenje načeto ili nepovratno poljuljano, ima li nade za popravku…? Odgovori su individualni i zavise od ličnosti i situacije. Međutim, nesporno je da takav odnos nije zadovoljavajući i da nešto treba preduzeti. Iako smo svi jedinke za sebe, različitih tipova ličnosti i karaktera, postoje neka uobičajena ponašanja i reakcije koje nam mogu ukazati na to da partner sa kojim smo u vezi ili braku nešto od nas traji, skriva, eskivira istinu ili jednostavno: laže.
Laž u vezi može da se prepozna, tvrde naučnici, posebno ako je reč o dubljem, dužem i kvalitetnijem odnosu. Lažu oba pola (jedan ipak više i češće), često svoje laganje opravdavaju takozvanim „belim lažima“, smatrajući ih malim i beznačajnim. Međutim, svaka ovakva laž može da preraste u često nepremostiv jaz ako se događa permametno, ako se laži gomilaju ili se njima maskiraju važne istine.
Ljudi ne lažu samo zbog prividnog spasavanja veze, već to čine i iz navike, straha, loših obrazaca ponašanja, nemara, ali i zlobnih motiva.
Najčešće, laži u vezi su inicirane preljubom, problemima sa finansijama ili dugovima, sakrivanjem dijagnoza bolesti (fizičkih i mentalnih), kao i bolesti zavisnosti. Takođe i:
Istraživanja kažu da u vezama lažu i žene i muškarci, kao i da je više od 70 odsto ljudi u nekom trenutku lagalo u vezi. Iako se brojke u nekim studijama razlikuju jer nisu sve postavljene u iste okvire, za neke će možda biti iznenađujuće da žene u vezama ipak lažu češće od muškaraca.
Deluje, nažalost, da je laganje u ljudskoj prirodi. Imajmo u vidu istraživanja koja smatraju da više od 60 odsto ljudi u desetominutnom razgovoru kaže bar jednu laž.
Šta je laž? Prosta definicija bi bila: ono što nije istina, što ne odgovara faktu. Međutim, zar laž nije i zaobilaženje, prećutkivanje istine, izvrtanje činjenica i davanje drugog konteksta? Granicu svakako nije lako povući, jer laž je i „Dobro ti stoji ta haljina“, „Nisam zaboravio godišnjicu“ i slično.
Ipak, većina se slaže da su baš ovo dobri primeri takozvanih „belih“ laži, kada je cilj olakšavanje neke situacije, izbegavanje rasprave, konflikta ili svađe. Trenutak kada i male, „bele“ laži postaju opasne, jeste to kada počnu da se ponavljaju. Partner neće smatrati da čini išta loše, ali, narodski rečeno, da parafraziramo, „u laži su lepljivi prsti“. Lako se uslade jer ponekad omoguće potreban prividni mir.
Što je najgore, više od 90 odsto ispitanika u istraživanjima je priznalo da ne vidi ništa strašno u tome da se ponekad nešto slaže, ali da to ne pređe u svakodnevicu.
Deo svake komunikacije je verbalni i neverbalni govor. Smatra se da samo oko 7 odsto onoga što izgovorimo i što je verbalno dopre do sagovornika, a da sve ostalo čini neverbalna komunikacija. Upravo pažljivim praćenjem neverbalne komunikacije može se, kažu psiholozi, najlakše otkriti laganje u vezi. Partnera sa kojim često provodite vreme najverovatnije već dobro poznajete i ne bi trebalo da vam promaknu promene kakve su: