– Svakako da je najveći izazov u palijativnom zbrinjavanju najtežih pacijenata suočavanje sa uobičajenim simptomima (bol, slabost, dispnea, mučnina i povraćanje, nesanica, gubitak telesne težine), kao i sposobnost funkcionisanja - mogu li da se kreću, da li dobro vide i čuju, mogu li da obavljaju aktivnosti iz svakodnevnog života, kaže u razgovoru za eKlinika portal dr Gordana Simić
Palijativna nega, odnosno palijativno zbrinjavanje je pristup čiji je cilj poboljšanje kvaliteta života pacijenata suočenih sa neizlečivom bolešću,ali i poboljšanje kvaliteta života članova njihovih porodica.
– Palijativno zbrinjavanje podrazumeva prevenciju i olakšanje patnji putem ranog otkrivanja i nepogrešive procene različitih simptoma bolesti, kako fizičkih, tako i psihosocijalnih i duhovnih. Ovaj vid zbrinjavanja se primenjuje kod svih pacijenata kod kojih je postavljena dijagnoza teške hronične ili neizlečive bolesti. To mogu biti maligne, kardiovaskularne, respiratorne, neurološke i druge bolesti – objašnjava za eKlinika portal dr Gordana Simić, specijalista anestezilogije sa reanimatologijom.
Šta su karakteristike palijativne nege koja se sprovodi u BELhospice, prvoj specijalizovanoj dobrotvornoj organizaciji u Srbiji koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijentima sa malignim bolestima u progresivnom, uznapredovalom stadijumu za koji je prognoza ograničena?
– Timski rad je centralna komponenta palijativnog zbrinjavanja. Naš tim je multiprofesionalni. Uključuje članove različitih zdravstvenih i drugih profesija i disciplina. Najveći deo palijativnog zbrinjavanja pružamo u kući pacijenta, ali pacijente obilazimo i u domovima za stare. Takođe, postoji i usluga Dnevnog centra, gde pacijenti stabilnog zdravstvenog stanja kroz osmišljene i stručno vođene programe provode vreme u našim prostorijama – kaže naša sagovornica.
Dr Gordana Simić napominje da postoji i mogućnost telefonske komunikacije i pomoći pacijentima izvan teritorije grada Beograda, ali i u okviru svih beogradskih opština.
Prema njenim rečima, vrlo značajan vid podrške su i pomagala/bolnički kreveti, invalidska i toaletna kolica, antidekubitalni dušeci i drugo. Takođe, naglašava naša sagovornica, od ogromnog značaja i za pojedince i za zajednicu je to što se pored palijativnog zbrinjavanja populacije odraslih, u poslednje nepune dve godine pristupilo i palijativnom zbrinjavanju dece.
Iako to nikada i nikome nije lako, dr Gordana Simić kaže se moramo podsećati da su bolest, smrt i gubitak sastavni i neizbežan deo života.
– U središtu palijativnog zbrinjavanja je kvalitet života, manje patnje i više dostojanstva. Procena pacijenta u palijativnom zbrinjavanju je sveobuhvatna. Svaki član tima koji čine lekar, medicinska sestra, socijalni radnici, psiholog, negovatelj, sveštenik, ima važnu ulogu u proceni, tako da pacijent može sa različitim članovima tima da deli različite probleme i teme. Svakako da je najveći izazov suočavanje sa uobičajenim simptomima (bol, slabost, dispnea, mučnina i povraćanje, nesanica, gubitak telesne težine, čiji su potencijalni uzroci brojni. Sposobnost funkcionisanja pacijenta (može li da se kreće, da li dobro vidi i čuje, može li da obavlja aktivnosti iz svakodnevnog života i drugo) je takođe veliki izazov. Ne smemo zaboraviti ni psihološku, kao i socio-ekonomsku procenu i sve izazove koje ona nosi – navodi doktorka, koja se nakon desetogodišnjeg rada sa onkološkim pacijentima na Institutu za onkologiju i radiologiju u Beogradu i kasnijeg rada u privatnoj lekarskoj praksi, posvetila palijativnoj nezi.
– Ponovo bih istakla značaj kvalitetne sveobuhvatne procene pacijenta i njegovih potreba. Dakle, upravo potrebe pacijenta i članova njegove porodice će odrediti najefikasniji model pomoći u datom momentu. To može biti otklanjanje bola i drugih simptoma, aspekti psihološke kao i duhovne brige o pacijentu, upoznavanje pacijenta sa načinom funkcionisanja našeg zdravstvenog sistema sa mogućnostima finansijske potpore, pružanje podrške i pomoći porodici u periodu bolesti ali i nakon gubitka člana porodice i drugo – navodi dr Simić.
Može li lekar da ogugla na svakodnevne situacije kroz koje prolaze oni koji se bave palijativnom negom? Pitamo dr Simić kako njen BELhospice tim i ona uspevaju da balansiraju profesionalnu etiku i emocije, a ona uz priznanje da posao lekara u timu za palijativno zbrinjavanje nije lak, dodaje:
– Pored ogromne stručnosti, iskustva, posvećenosti, dobrih komunikacionih veština, neophodno je i mnogo, mnogo empatije. Sa pacijentom moramo uspostaviti sistem poverenja, poštovanja, poštenja, podrške. Lekar mora biti spreman da se približi pacijentu. Da deli njegove strahove, bude u tome sa njim, što je privilegija ali i vrlo bolno iskustvo. Neminovno je da se i lekar i ostali članovi tima suočavaju sa različitim teškoćama, poput sopstvene smrtnosti, profesionalnih i ličnih ograničenja, suočavanja sa sopstvenim emocijama.. Da bi prevenirali „burnout sindrom“ neophodno je biti otvoren i sa kolegama uspostaviti dobru saradnju na svim nivoima. Zatim, otpočeti program brige o sebi, kako bi ona postala sastavni deo života. Postavljanje realnih i dostižnih ciljeva, dobar raspored posla, redovan odmor i praćenje sopstvenog zdravstvenog stanja su neophodnost.
Sagovornica našeg portala smatra da bi palijativno zbrinjavanje trebalo da bude među glavnim pitanjima kojima se bavi javno zdravlje. Imajući u vidu činjenicu da se radi o vrlo važnoj komponenti zdravstvene zaštite u Srbiji, potrebno je, ističe, da se model pružanja palijativnog zbrinjavanja obezbedi na svim nivoima zdravstvene zaštite, kako primarnom, tako i sekundarnom i tercijarnom.
– Važno je i da se u javnosti podigne svest o značaju palijativnog zbrinjavanja i da se na tome kontinuirano radi. Palijativno zbrinjavanje ne treba da bude prepušteno samo zdravstvenim ustanovama. Ono mora da bude briga cele zajednice – naglasila je u razgovoru za eKlinika portal dr Gordana Simić.