U najvećem broju slučajeva radi se o upali kože spoljašnjeg slušnog hodnika i folikula dlake ili lojne žlezde, mada neke forme bolesti mogu zahvatiti i kost i hrskavicu
Jedan od najpopularnijih načina da se rashladimo u toku vrelih dana je osveženje u bazenima. Sa jedne strane, to je svakako spas, a sa druge – potencijalni izvor muka i tegoba koje može razumeti samo onaj ko je takvo iskustvo doživeo. Česta neželjena posledica kupanja u prepunim bazenima leti jeste upala spoljašnjeg uva (otitis externa) – inflamatorno oboljenje spoljašnjeg uva, najčešće slušnog hodnika (SSH), a vrlo retko i ušne školjke. Terapija je obavezna, prevencija je najbolja zaštita, a ovo stanje, iako zna da bude bolno i neprijatno, nije nešto zbog čega treba paničiti, jer osim u retkim slučajevima, prolazi bez posledica za 7 do 10 dana, uz adekvatnu terapiju.
Dr Bojan Perišić, specijalista otorinolaringologije, u razgovoru za eKlinika portal kaže da u sveukupnoj ORL praksi, otitis externa predstavlja čest, ali možda nepravedno „zapostavljen“ entitet, pogotovo u poređenju sa upalama srednjeg uva koje predstavljaju i ozbiljnije, a u smislu potencijalnih komplikacija zahtevnije kliničko stanje. Ipak, kako dodaje, uzevši u obzir učestalost, raznovrsnost etiologije, a nekada i ozbiljne izazove, u smislu dijagnoze i lečenja, svakako zaslužuje dužnu pažnju, posebno u ovom periodu godine.
– U najvećem broju slučajeva radi se o upali kože spoljašnjeg slušnog hodnika i njenih adneksa (folikul dlake, lojne žlezde), mada neke forme bolesti mogu zahvatiti i kost i hrskavicu, a prema uzroku, upale spoljašnjeg ušnog hodnika uslovno se mogu podeliti na infektivne i neinfektivne. U infektivnu kategoriju spadaju otititsi izazvani bakterijama, virusima i gljivicama, a u neinfektivnu otitis koji predstavlja formu alergijskog dermatitisa i seboroični otitis, koji nastaje kao posledica poremećaja funkcije lojnih žlezda – objašnjava za eKliniku dr Bojan Perišić.
Dr Perišić upozorava i da su upale spoljašnjeg ušnog kanala izazvane mikrorganizmima značajno češće, da se naročito javljaju u uslovima povećane vlažnosti i visokih temperatura, što je karakteristika letnjih meseci, kada veliki deo stanovništva traži rashlađenje u bazenima i javnim kupalištima.
– Veliki broj korisnika, neredovno čišćenje bazena kao i “mrzi me do wc-a, lakše mi u bazenu” i “mrzi me da se tuširam pre ulaska u bazen” važni su faktori u pretvaranju bazena u potencijalne izvore zaraze. Korišćenje štapića za čišćenje spoljašnjeg slušnog hodnika dodatni je predisponirajući faktor za pojavu ove bolesti zbog izazivanja mikrotrauma kože SSH, a time i olakšavanja nastanka infekcije. Najčešći izazivači ove forme otitisa su bakterije iz grupe Stafilokoka, ređe iz grupe koliformnih bakterija, poput Escherichiae coli i Klebsielle, kao i gljivice iz roda Candida i nešto ređe iz roda Aspergilus – navodi naš sagovornik, specijalista otorinolaringologije.
Klinička slika ove, najčešće forme upale spoljašnjeg ušnog hodnika, po rečima dr Perišića, varira od lake, koju karakteriše svrab i osećaj zapušenosti kanala, do težih, koje karakteriše jak bol, izrazita zapušenost SSH koja remeti sluh, formiranje manjih apscesa (gnojnih kolekcija) i gnojna sekrecije iz SSH. Nekada, navodi naš sagovornik, bol može biti toliko jak da pacijente uhvati panika te dolaze na pregled u “gluvo doba” noći.
Iako na prvi pogled, a na osnovu kliničke slike, postavljanje dijagnoze i lečenje mogu da izgledaju lako, oni, prema rečima dr Perišića, mogu da predstavljaju ozbiljan izazov i predmet određene frustracije, kako za lekara, tako i za pacijenta. Naime, nije uvek lako, pojašnjava dr Perišić, diferencijalno dijagnostički razdvojiti bakterijsku od gljivične upale, ali se na osnovu anamneze i kliničkog pregleda, nalaza otečene ili hiperemične kože SSH, ipak, sa dosta sigurnosti, može postaviti dijagnoza. Pored toga, kako zaključuje, ni identifikacija uzročnika nije uvek lak zadatak.
– Od izuzetne važnosti je diferenciranje bakterijske od gljivične upale zbog pravilnog izbora načina lečenja i izbegavanja terapijskog neuspeha. U tom smislu bris kože SSH predstavlja nezaobilaznu dijagnostičku proceduru, ali i tu postoje izvesna ograničenja – objašnjava dr Bojan Perišić, i dodaje da se nalaz čeka od 48 do 72 sata, a da za to vreme pacijent ima tegobe koje mu remete normalno funkcionisanje.
Takođe ističe i čestu pojavu da se pacijenti na pregled javljaju tokom noći, kada tehnički nije izvodljivo uzeti bris i poslati ga na mikrobiološku analizu, a zbog svega navedenog i sam potvrđuje da je lekarski iskustveni momenat jako važan, kako bi se pravovremeno započelo sa terapijom, čak i bez čekanja nalaza brisa.
Bakterijske upale, opisuje sagovornik eKlinika portala, obično karakteriše bol, dok se gljivične infekcije češće prezentuju svrabom u predelu SSH.
– Kliničkim pregledom kod bakterijskih upala nalazi se otečena i crvena koža SSH, nekada i sa prisustvom gnojnog sadržaja, što može predstavljati dijagnostičku dilemu u smislu gnojne upale srednjeg uva sa curenjem sadržaja u SSH. Za razliku od njih, gljivične infekcije obično karakteriše otečena, macerirana (“skuvana”) koža kanala, sa prisutnim beličastim naslagama, ako je izazivač Candida, a tamno prebojenim, ako je izazivač Aspergilus. Ono što relativno često viđamo kod bakterijskih, a izuzetno retko kod gljivičnih infekcija SSH je regionalna limfadenopatija – oticanje limfnih žlezda vrata. Vrlo često je klinička slika upale spoljašnjeg uva otežana i zbog nagomilane ušne masti (cerumena), koji je produkt posebnih žlezda u koži kanala, i u normalnim okolnostima, predstavlja zaštitu kože SSH, ali nagomilan u kontaktu sa vodom bubri, zapušava kanal i stvara dobru podlogu za razvoj infekcije – objašnjava dr Bojan Perišić.
Lečenje bakterijskih upala slušnog hodnika SSH podrazumeva primenu, pre svega, lokalne antibiotske terapije, najbolje prema antibiogramu nakon učinjenog brisa, sa ili bez primene lokalnih kortikosteroida.
– Iskustveno gledano, a i na osnovu najnovijih vodiča za lečenje upale SSH, najbolji rezulatati postižu se primenom antibiotika iz grupe fluorohinolona (ciprofloksacin), samostalno ili u kombinaciji sa kortikosteroidom za lokalnu primenu (najčešće dexamethason). Prisustvo regionalne limfadenopatije, kod dijagnostikovane upale SSH, zahteva i sistemsku primenu antibiotika, opet iz grupe Fluorohinolona. Gljivične infekcije zahtevaju primenu lokalne antimikotične terapije (klotrimazol) uz obaveznu svakodnevnu aspiraciju i čišćenje naslaga i sadržaja iz SSH. Antibiotska, a naročito antimikotična terapija ne bi trebalo da traje kraće od 7 do 10 dana – navodi dr Perišić.
On takođe naglašava i da je takozvano „suvo uvo“ odnosno izbegavanje kvašenja i adekvatna higijena istog, neizostavan deo terapije, i u jednom i u drugom slučaju. Prevencija nagomilavanja cerumena takođe može pomoći u sprečavanju razvoja ove vrste otitisa, ali nikako čišćenjem ušiju štapićima, već povremenim ukapavanjem rastvora hidrogena, koncentracije od 3 procenta. Na taj način se, prema njegovim rečima, sprečava formiranje cerumenskeg čepa i zapušavanje samog kanala.
Govoreći o preventivnim merama, dr Bojan Perišić kaže da su najefikasnije metode svakako one koje podrazumevaju izbegavanje korišćenja štapića za uši, slušalica za uši koje su danas masovna pojava, davanje prednosti kupanju u otvorenim vodama (jezero, more) u odnosu na kupanje u bazenima.
– Svakako se savetuje i izbegavanje „narodnih lekova“ poput belog luka, čuvarkuće ili vrelog voska što, verovali ili ne, često viđamo u svakodnevnoj praksi. Primena ovih mera smanjuje verovatnoću infekcije i pojave neprijatnih tegoba. Treba naglasiti da upala spoljašnjeg uva, iako zna da bude bolna i neprijatna, nije nešto zbog čega treba paničiti. Osim u retkim slučajevima i retkim formama ove bolesti koje se javljaju kod ljudi oštećenog imuniteta, uz adekvatnu terapiju (najčešće lokalnu), prolazi, bez ikakvih posledica, za 7 do 10 dana – naglašava naš sagovornik dr Bojan Perišić, specijalista otorinolaringologije.