Naslovna / Moja priča

Mladi srpski lekar je dao trombocite više od 60 puta: „Znam kako je pacijentima na tankoj liniji smrti i života“

11:30 - 10. 12. 2023.

Kada dobije poruku da su nekome hitno potrebni trombociti, Vidoje Krsmanović sve ostavlja, gazi kilometre i doleće, jer previše dobro zna da oni često nekome znače doslovno goli život. Ovaj momak je ono lepše lice medicine na koje često zaboravimo, i ne – ne želi da ode odavde, već da jednog dana leči najozbiljnije hematološke malignitete

trombociti Dr Vidoje Krsmanović kao dobrovoljni davalac trombocita i časni sledbenik Hipokratove zakletve Foto: Vidoje Krsmanović/Udruženje Leuka/privatna arhiva

On je mladi lekar, „organski“ humanitarac i aktivista Udruženja „Leuka“. Neumorni je davalac trombocita i neko ko je, držeći za ruku svoje pacijente na hematološkom odeljenju sa njima mnogo puta delio granicu života i smrti. A najlepše od svega u ovoj priči je možda činjenica da smo ga jedva „naterali“ da o tome govori, jer beži od bilo kakve samopromocije – važno mu je jedino da pomaže ljudima.

Kako je Vidoje video svoju misiju Hipokratovog sledbenika i dobrovoljnog davaoca

Vidoje Krsmanović (26) je rođen u Beogradu a u Užicu je proveo deo ranog detinjstva. Osnovnu i srednju medicinsku školu je završio u Beogradu (čuvena „Deligradska“). Studije medicine je upisao 2016.godine, završio u roku sa prosekom 9.27, odradio i postdiplomski staž. U februaru 2023. godine je stekao državnu licencu doktora medicine, a ubrzo i počeo da radi u Opštoj bolnici u Pančevu na hematološkom odseku Internog odeljenja.

Upravo tu se susreo sa najtežim hematološkim oboljenjima (multipli mijelom, različiti limfomi, hronična i akutna leukemija).

– Rad na ovom odeljenju mi je mnogo pomogao u profesionalnom smislu. Od lekara i drugog medicinskog osoblja sam naučio kako se postupa sa hematološkim pacijentima, na koji način im prići, posvetiti se, adekvatno ih zbrinuti. Upravo to iskustvo otvorilo mi je čudesni svet hematologije i rodilo želju i nadu da jednog dana bavim lečenjem najtežih hematoloških oboljenja. Trenutno radim na odeljenju hemodijalize. Bezgranično sam zahvalan i kolegama i rukovodstvu bolnice što su me prihvatili i kao kolegu i kao osobu koja na još nekim nivoima želi da pomaže pacijentima. Ne samo zavetom ove naše časne profesije, već i aktivizmom, kroz lični primer širenja svesti o dobrovoljnom davalaštvu i njegovom značaju – priča za naš portal Vidoje Krsmanović.

Dobrovoljno davalaštvo kao jedan od najljudskijih činova

A sve je krenulo slučajno ako u slučajnosti verujete. Na Fejsbuku je pre tri i po godine video objavu udruženja „Leuka“ da su dečaku obolelom od jednog hematološkog maligniteta hitno potrebni trombociti. Na poziv mu je odgovorio „neuništivi“ Peđa Leuka Slijepčević, koji je sa Jelenom Ivanović i prvi ratnik i anđeo čuvar svake osobe koja dobije dijagnozu neke maligne bolesti krvi. Vidoje je brzo otišao u Institut za transfuziju krvi Srbije, testirao se i prvi put dao trombocite. Odmah je rekao da bi želeo da to učini ponovo, ali i da postane davalac matičnih ćelija hematopoeze. Zašto, pitamo ga?

– Zato što sam shvatio da sat vremena mog boravka pored jedne mašine nekome bukvalno može da spasi život. Pa, ima li većeg ljudskog, hrišćanskog i moralnog čina, koji ni mene ni bilo kog drugog davaoca ni u čemu ne ugrožava? – odgovara pitanjem, bez dileme.

Trombociti

Snaga „Leuke“: Vidoje Krsmanović i Jelena Ivanović Foto: Udruženje „Leuka“

Zašto je Vidoje odlučio da bude dobrovoljni davalac trombocita: Trombociti često znače život

Objasnio nam je Vidoje i razliku između davanja krvi i davanja trombocita. Uz sve bezbednosne provere po zdravstveno stanje davaoca, trombocite je kao jedan deo krvne loze moguće dati češće, dva puta mesečno, sa pauzama i kako to situacija nalaže. Sa krvlju je drugačije, pa je zdravi muškarci mogu dati četiri puta godišnje, a žene tri.

Sve u svemu, oba doprinosa su nemerljiva jer bez krvi, zaista nije fraza, nema života. Ali, u nekim hitnim i životno ugrožavajućim trenucima za osobe koje boluju od najtežih hematoloških maligniteta trombociti su jedina ulaznica za ostanak na ovom svetu, odnosno, linija koja razdvaja život i smrt za obolele od hematoloških maligniteta. Zato je Vidojev izbor, kako nam je rekao, odluka da se profiliše kao davalac trombocita. Učinio je to do sada više od 60 puta.

Humanost i altruziam kao normalni životni, ćelijski impuls

Iako je više puta ponovio da ne bi voleo da ga smatraju herojem, ovaj mladi čovek koji to nesumnjivo jeste, odao nam je da mu je taj humanistički, altruistički nerv pobudio otac Dragoslav. Nažalost, više nije među nama, ali je jasno da je na sinovljevo formiranje kao ličnosti ostavio snažan pečat. Bio je policajac, predan poslu i pravdi ali i erudita, načitan, širok… Onaj kakvih i danas ima ali su u manjini: starog kova, raskošne duše, čvrste ali pravedne ruke. Često je odsustvovao od kuće zbog posla. Međutim, ako je suditi po našem sagovorniku, i taj „posao“, roditelja koji vaspitava i pravi ljude od dece, otac je obavio na najvišem mogućem nivou.

Davno mi je rekao da je u osnovi svake potrebe da učiniš neki humani čin zapravo želja i tvoja lična potreba za prihvatanjem i da budeš voljen. Bio sam malo šokiran, razmišljao o tome dugo i shvatio da u očevim rečima ima mnogo istine. Sve ono što doživimo, pa i različite traume i ne baš tako lepi događaji, a koji su odredili u nekoj meri i moj život i ono što sam sada, osnova su da ih kanališemo na pravi način baš tako, humanošću. Altruizam je i u biološkom i fiziološkom smislu potreban za preživljavanje. Na primer, ćelija koja ima fatalnu mutaciju ili je zaražena nekim virusom se samouništi, da ne bi uništila organizam. Druge ćelije imunskog sistema to prepoznaju i odreaguju. To je dokaz da je altruizam prisutan i na ćelijskom nivou. I svet se muči, bori, ali opstaje – dao nam je Vidoje još jedno zanimljivo tumačenje, vredno razmišljanja.

trombociti Vidoje

Vidoje Krsmanović: Humanost je podsvesna potreba da pomognemo nekome, ali i budemo prihvaćeni i voljeni Foto: Vidoje Krsmanović/Privatna arhiva

Profesionalne i lične želje

I jednu vrstu širine, radoznalosti i razigranosti je nasledio. Velika ljubav mu je muzika i to različitih žanrova, tu su knjige i pozorište. I njegova Crvena Zvezda zbog koje se, priznaje nam, ponekad žestoko nervira. Pitali smo mladog doktora koja su njegova profesionalna, a koja lična stremljenja i želje.

– Voleo bih da postanem najbolji lekar u smislu profesionalnih, intelektualnih i drugih kapaciteta i sposobnosti koliko to bude moguće, a da pritom ostanem dovoljno dobar čovek i razumem svakog svog pacijenta. Da osetim njihovu muku ali i izađem u susret do granica trpljenja struke, kako ih ne bih ugrozio. Voleo bih da jednog dana pored svih objektivnih sistemskih i drugih poteškoća iza mene ostane što više spašenih života, što više osnovanih porodica i lepših dana. Lično, voleo bih da imam porodicu. Da se ostvarim kao otac i da moja deca odrastu u dobre, časne ljude, odrasle u istoj takvoj porodici. Uz to ide nada da će se i oni jednog dana baviti nečim sličnim, humanim i vrednim poštovanja.

Zašto smo mladog lekara jedva ubedili da govori o sebi

Nismo lako ubedili Vidoja da govori o sebi. Opet je u tome ključnu ulogu odigrao Predrag Slijepčević. Kao i do sada, razumeli smo se bez pogovora: o ovakvim ljudima treba govoriti, o njima širiti glas. Pohvaliti ih, ali i „iskoristiti“ njihov lični čin za daleko viši cilj: promenu svesti, koja nam je kao pojedincima i društvu preko potrebna. 

Zamalo da napravimo „račun bez krčmara“. Jer, Vidoje je čovek koji je zamolio prijateljicu sa velikim brojem pratilaca na društvenim mrežama da ukloni objavu u kojoj je fascinirana pohvalila njegovu ljudskost i profesionalno požrtvovanje u danima pandemije, a koju je video ogroman broj ljudi…

Zamke samopromocije i povratak poverenja u institucije sistema

– Tanka je granica između samoreklamerstva i razumnog isticanja onog što radite. U tu zamku mnogi upadnu. Voleo bih da moja lična priča bude motiv ljudima da shvate da predrasude tipa da će neko manipulisati, ukrasti i prodati njihov organ ili tako nešto nemaju veze sa realnošću. To su procedure koje su ozbiljno kontrolisane, koje podležu rigoroznim pravilima. Edukacija mora da bude bolja, informisanost jasnija i ozbiljnija, a vraćanje poverenja u instutucije sistema prioritet – to je i najveći razlog opšteg nepoverenja i straha od nepoznatog. Ali, ako mogu da pozovem ljude da budu davaoci i pridruže se, na primer, velikoj akciji davanja krvi i matičnih ćelija hematopoeze, kakvu planiramo da organizujemo u Pančevu sledeće godine uz podršku moje bolnice, Leuke i svih ljudi dobre volje, onda je to nešto drugo – rekao je u razgovoru za eKlinika portal dr Vidoje Krsmanović.

I eto – uspeli smo!

Pre preuzimanja teksta sa našeg sajta obavezno pročitajte USLOVE KORIŠĆENJA. Posebno obratite pažnju na član 6. i 8.2.
TEME:
Durmitorac
22:14, 10. 12. 2023.
Odgovori

Svaka čast i čes ovom mladom čovjeku.
Trebmo slijediti njegov primjer.
Svaka te sreća pratila Krsmanoviću !

Biljana Jovanović
17:06, 12. 12. 2023.
Odgovori

Sve sto radi, Vidoje radi srcem celim , tako je bilo i dok je bio u srednjoj medicinskoj školi, gde sam za vreme nastave vezbi kao njegov nastavnik mislila da će biti fenomenalan vaspitač. Svi smo ga obožavali u vrtiću od malih jaslenaca do sestara vaspitača u čujim grupama posvećeno, predano, odgovorno i sa puno ljubavi prema deci realizuje svoje vezbe iz predmeta Vaspitanje i nega dece… To sam mu i jednom rekla, dobila odgovor da će ispuniti svoju i bakinu želju da bude lekar i bilo je nesumljivo jos tada da će u tome uspeti… Mnogo mi je drago da ostvaruje svoje snove , radujem se da ga poznajem i da tako kvalitetni i dobri ljudi su svoje prve lekcije iz medicinske struke stekli u Medicinskoj skoli „Beograd“ kako rekoše čuvena Deligradska.
Svako dobro Vidoju na putu misije koju sprovodi

Vaš komentar nam je dragocen!

Ostavite odgovor

Preporučujemo