Razumevanje poremećaja ponašanja: Intervju sa Jovankom Lalović, porodičnim psihoterapeutom
Kada dete više nije samo buntovno, već uporno agresivno, beži iz škole i krši pravila – to može biti znak ozbiljnog poremećaja ponašanja koji menja njegov život i odnose u porodici
Poremećaji ponašanja nisu samo prolazna faza „teške naravi“ ili „pubertetskog bunta“. Oni mogu predstavljati ozbiljan problem koji ugrožava život pojedinca, odnose u porodici i njegovu budućnost. O tome kako nastaju, kako se prepoznaju i leče, razgovarali smo sa Jovankom Lalović, porodičnim psihoterapeutom.
Šta se tačno podrazumeva pod poremećajem ponašanja?
– Poremećaj ponašanja nije svako ponašanje koje odstupa od društvenih normi. Ukoliko su prisutni agresivnost, impulsivnost, niska tolerancija na frustracije, bežanje iz škole kod dece i adolescenata, razni oblici kršenja zakona i problema sa autoritetima – i to traje duže od šest meseci – možemo govoriti o poremećaju ponašanja i potrebno je ozbiljno pristupiti problemu – kaže za eKlinika portal Jovanka Lalović.
Neki oblici odstupanja mogu biti razvojni, vezani za pubertet ili prolazne životne krize, i oni često spontano nestaju. Ali, ukoliko problem traje i intenzitet se ne smanjuje, onda se radi o poremećaju ponašanja.
Kako se poremećaj ponašanja razvija i šta ukazuje na njegovo postojanje?
Kada govorimo o porodici, posebno su rizične disfunkcionalne porodice, one u kojima nema jasnih granica vaspitanja, gde postoje psihijatrijski problemi ili bolesti zavisnosti, kao i tamo gde je neko od članova već imao problema sa ponašanjem.
– Razvoju doprinose različiti faktori. Najpre struktura ličnosti, zatim okruženje – porodica, škola, društvo – i dostupnost određenih spoljašnjih uticaja koji mogu podstaći poremećaj - kaže Jovanka Lalović.
S jedna strane preterano zaštićena a s druge zanemarena deca, mogu razviti poremećaje ponašanja. U oba slučaja posledica je nisko samopouzdanje i nedostatak pažnje, što pogoduje razvoju problema.
Kako se poremećaji ponašanja dijagnostikuju i leče?
Lečenje je najčešće psihoterapijsko, a u određenim slučajevima uključuje se i psihijatar, jer je ponekad potrebna farmakoterapija. Porodica ima važnu ulogu, posebno kod maloletnika, jer je podrška ključna.
– Ako se primeti da kod deteta ili odraslog postoji nešto što liči na poremećaj ponašanja, najbolje je potražiti pomoć stručnjaka. Samo tako se može razlučiti da li je u pitanju razvojna kriza ili pravi poremećaj - objašnjava naša sagovornica.
Prevencija je takođe značajna: rano prepoznavanje problema, jačanje porodičnih odnosa, postavljanje zdravih granica i učenje deteta da prepoznaje i kontroliše emocije.
Šta roditelji mogu da urade i šta se dešava ako se poremećaj ponašanja ne leči?
Ako se poremećaj ponašanja ne tretira, može doći do razvoja psihijatrijskih oboljenja, kršenja ozbiljnih moralnih normi, odsustva empatije i svesti o odgovornosti. Takva deca i mladi često imaju loše rezultate u školi, a kasnije i na poslu.
– Najpre je važno da roditelji priznaju da problem postoji. Nekada je to teško, jer se poremećaj maskira kroz razne izgovore i opravdanja. Ali ignorisanje problema vodi u ozbiljne posledice - upozorava Jovanka Lalović.
Nerazrešeni problemi se kompenzuju kroz kršenje normi i različite oblike rizičnog ponašanja. Vremenom se formira poremećaj ličnosti, koji je izvor težih psihijatrijskih bolesti i mnogo veći problem za pojedinca i njegovo okruženje.
5 signala da dete možda ima poremećaj ponašanja
* Trajna agresivnost i impulsivnost – dete često reaguje besom i fizičkim sukobima.
* Niska tolerancija na frustraciju – teško podnosi “ne”, neuspeh ili ograničenja.
* Problemi u školi – bežanje sa časova, loši rezultati, sukobi sa autoritetima.
* Kršenje pravila i zakona – od sitnih krađa i laganja do ozbiljnijih prestupa.
* Odsustvo empatije i odgovornosti – dete ne pokazuje saosećanje i ne oseća krivicu za svoje postupke.
Ako ovakvi obrasci traju duže od šest meseci, preporuka je da se potraži stručna pomoć.