Veroljubova priča: Kako me dijabetes „otreznio” i naučio da cenim život

Vreme čitanja: oko 4 min.

„Nije sramota imati dijabetes. Sramota je ne brinuti o sebi. Sve polazi iz glave – i iz tanjira“, kaže Veroljub. Njegova priča u današnjoj epizodi ePodcasta, je svedočanstvo da promena počinje onog trenutka kad odlučimo da više nema opravdanja

Foto: Shutterstoc/telegrarf.rs

U najnovijoj epizodi ePodcasta „Kako dalje sa gojaznoću i dijabetesom”, snimljenom u Specijalnoj bolnici Merkur u Vrnjačkoj Banji, naš sagovornik je bio Veroljub Andrić – čovekom koji je iskreno otvorio dušu i ispričao kako ga je dijabetes „otreznio” i naučio da istinski voli život.

Njegova priča nije samo o bolesti – već o preokretu, volji i ljudskoj snazi. A u razgovoru se krije i jedna dirljiva tajna: ko ga je, zapravo, naučio da ne odustaje. Pogledajte ceo ePodcast i saznaćete...

Život pre dijagnoze: „Živeo sam punim plućima, ali pogrešno”

– Moj život je bio buran. Bio sam jedinac, rano sam počeo da radim, držao sam kafane, provodio se, pušio, pio, igrao karte do kasno u noć… Nisam razmišljao o zdravlju, dok me telo nije zaustavilo – priča Veroljub.

Prvi alarm pojavio se kada je preživeo infarkt. Na otpusnoj listi je, između ostalog, pisalo i – šećer 14 mmol/L.

– Mislio sam da je to prolazno, da je zbog stresa i infarkta. Nisam ni slutio da počinje nešto ozbiljno – kaže iskreno Veroljub.

Slučajno merenje koje mu je promenilo život

Godinama kasnije, u društvu prijatelja, neko je doneo aparat za merenje šećera.

– Izmerim, pokaže 24. Ja ne znam ni šta to znači. Pomislim da aparat greši. Onda izmerim na drugom – pokaže 22. Tada me već uhvati panika – iskreno priznaje sagovornik eKlinike.

Tek tada odlazi lekaru, i sledi ono što mu je, kaže, bilo veće iznenađenje od same dijagnoze – popis svega čega mora da se odrekne.

„Najteže je bilo odreći se starih navika”

– Rekao mi je doktor da moram da prestanem da pušim, da pazim na ishranu, da nema više kasnih večera ni čašice. To me pogodilo više nego sama dijagnoza – dijabetes – iskren je Veroljub.

Ipak, poslušao je savet – i pre više od 25 godina prestao da puši. Počeo je da vodi računa o ishrani, a poseban preokret dogodio se kada je prvi put došao u Specijalnu bolnicu „Merkur” u Vrnjačkoj Banji.

– Ovde sam skinuo šest kilograma, poštovao sam sve, od doručka do večere. I prvi put sam osetio da mogu da kontrolišem svoje telo. Ali kod kuće – to je već drugi svet. Kad imaš unuke, decu, pun sto kolača i kiflica, teško je odoleti – kaže kroz osmeh.

Dijeta i borba sa kilogramima

Lekar mu je kasnije uveo terapiju Ozempikom, uz koju je skinuo 12 kilograma.

– Kad su mi ukinuli lek, odmah sam se ugojio duplo. Sada ponovo pijem terapiju i skinuo sam deset kila. Idem polako, ali idem sigurno – odlučno kaže.

Na pitanje koliko se pridržava saveta lekara, iskreno odgovara:

Pa, teška trojka od pet. Ali sad sam rešio da to promenim. Godine su tu, imam unuke, volim pecanje… Neću da dođem u situaciju da me neko gura u kolicima do obale.“

„Sve kreće iz glave – i iz tanjira”

Veroljub priznaje da je najveći izazov upravo u kući.

– Kod mene svi vole da jedu, i svi su gurmani. Kad mi unuk kaže: „Deda, probaj ovo!”, teško je odoleti. Ali da nije hrana ispred mene, ne bih ni pomislio na nju.

Dodaje da mu mnogo znači podrška porodice.

Kada bi oni sklonili te kolače sa stola, bilo bi mi lakše. Jer kad ne vidim – ne posežem. Ali ako stoji, ja uzmem - kaže Veroljub.

Strah koji motiviše

– Sad kad sam već pet godina stabilan, nemam rane, nemam komplikacije, idem i u hiperbaričnu komoru… Ne bih to da pokvarim. A i strah me kad vidim druge šta sve može da se desi. To te natera da staneš i razmisliš – iskren je naš sagovornik.

Primer drugima i obećanje sebi

Danas Veroljub savetuje svoje prijatelje da redovno kontrolišu šećer.

Većina njih je u istom problemu. Imam jednog druga koji je skinuo 38 kilograma. Rekao sam da ću do Nove godine skinuti bar 20 – i hoću a on mi ne veruje - kaže kroz smeh Veroljub.

Ali u njegovom smehu ima ozbiljnosti:

Ja sam shvatio da nije sramota imati dijabetes. Sramota je ne brinuti o sebi. Sve polazi iz glave i iz tanjira.

Prvi korak je uvek najvažniji

– Hvala vam što ste me pozvali. Ako je moja priča makar jednog čoveka naterala da ode da izmeri šećer – vredelo je – rekao je gospodin Andrić na kraju razgovora.

Njegove reči ostaju kao podsetnik da je prvi korak često najteži, ali i da se svaka borba može dobiti – kada u sebi pronađemo razlog da nastavimo zdravo i hrabro dalje.

Ako mislite da vam nedostaje motivacije da krenete, pogledajte ceo ePodcast. Veroljub Andrić će vas privuću humorom, iskrenošću i ljubavlju prema životu. A možda baš njegova rečenica bude ona koja će vas „otrezniti“ — kao što je njega nekada dijabetes.

Ovde pogledajte ceo ePodcast.

(eKlinika.rs)