Čak i pozitivna osoba može da se pretvori u nekoga ko je defanzivan, ko pronalazi opravdanja za nečinjenje, personu uplašenu od neuspeha kojoj je onda bolje i da ne radi ništa nego da radi nešto što neće uspeti
Lenjost je nešto sa čim se svakod od nas suočio barem u nekoj životnoj fazi. No, ni lenjosti se ne smemo prepustiti kakav god da nam je psihološki profil, posebno ako je izgovor za odlaganje i donošenje nekih važnih žvotnih odluka ili planova.
Uzroci za lenjost su različiti. Oni mogu, ali ne moraju uvek biti povezani sa tipom ličnosti. Naime, lenjost možemo osećati i zbog okruženja, neke životne situacije ili iskušenja. Zatim velikog truda koji nije doneo rezultat, problema iz ranog detinjstva koji su ostali da nam tinjaju u podsvesti. Ali, i smanjenog samopouzdanja i straha od neuspeha. Kod nekih osoba lenjost je kompatibilna sa „sindromom Petra Pana“, željom da zauvek ostanu mladi i da na prihvataju životne odgovornosti i obaveze. Umesto u odgovorni i zreli svet odraslih, ovakve osobe prosto beže u lenjost. Ovom osobinom pravdaju svoje lične strahove od suočavanja sa budućnošću.
Niko nam neće zameriti pa to ne treba ni sami sebi da činimo, ako jedno popodne ili dan u sedmici prosto odvojimo da „budemo“ lenji. Ali, kada je lenjost izgovor ne samo za krupne već i za neke sitne ali važne životne odluke, trebalo bi lampicu za alarm shvatiti ozbiljno bilo da se radi o nama ili nekome iz okruženja.
Kada lenjost postane način života, apsolutno može da odvede ne samo u nezadovoljstvo već i u bolest. Iz lenjosti postajemo apatični, nezainteresovani… Tražimo načine da ne učestvujemo u aktivnostima, čak i neophodnim za svakodnevno funkcionisanje. Ne može se reći da takvo stanje bilo kome prija. Ali, ono neosetno može da pređe u zonu komfora iz koje nam se neće izlaziti, bez obzora na posledice. Letargija i apatija otupljuju naša čula ali i ličnost u celini. Atrofira nam telo, imamo manje energije. Nije nam ni do čega, što vodi u depresivno raspoloženje, depresiju, ličnu nesreću i ozbiljniju bolest.
Ovakav način života može da preraste u životni izbor. Lenjost onda više nije samo trenutni otklon već i potpuno menjanje životnog pravca. Čak i neka pozitivna osoba može da se pretvori u nekoga ko je defanzivan, ko pronalazi opravdanja za nečinjenje, osobu uplašenu od neuspeha, kojoj je onda bolje i da ne radi ništa nego da radi nešto što neće uspeti. Psihička i fizička pasivnost uticaće i na duh i na telo, pa su lenje osobe uglavnom gojazne, imaju rizike od kardiovaskularnih bolesti, visokog pritiska, lomova kostiju jer su im i mišići i kosti oslabili.
Najvažnije je osvestiti momenat kada je lenjost prerasla prolazno stanje i „krenula“ ka depresivnom raspoloženju ili depresiji i potražiti stručnu pomoć. Psihoterapija je nesumnjivi metod lečenja ako je potrebno, a prave efekte će pokazati najpre kroz promenu fokusa i odnosa prema osobi koja je potonula u bezdan lenjosti ili posledica. Na takav način ćemo ponovo preuzeti odgovornost za svoj životni pravac.
Treba krenuti od malih i dostižnih ciljeva, tipa izbacivanja đubreta iako nas to u trenutku mrzi i odlažemo, pranja sudova, odlaska u kupovinu, u kratku šetnju… Neka to budu i neke aktivnosti koje traju doslovno pet minuta, ali ih nemojmo ostavljati za kasnije. Lenjost je pobeđuje upravo malim akcijama koje su male samo naizgled, ali koje ponovo pokreću „zamajac“ funkcionisanja u trenutku, bez odlaganja.