Zašto je toliko iscrpljujuće da budete osoba na koju se svi oslanjaju: Odgovor „ne” postavlja granice
Hronična iscrpljenost usled prekomernog davanja drugima i potiskivanja sopstvenih potreba predstavlja jedan od najčešćih uzroka emocionalnog sagorevanja, poznatog kao burnout. Osobe koje preuzimaju ulogu onoga ko „može sve“ i na koga se svi oslanjaju često funkcionišu sa uverenjem da same nemaju pravo na pomoć ili odmor.
Paradoks savremene „brige o sebi“
Paradoksalno, način na koji se pojedinci najčešće uče da prekinu naviku prekomernog davanja jeste - još više davanja - ovoga puta sebi, kroz koncept takozvane „brige o sebi“ ili self-care. Iako na prvi pogled deluje kao mudro rešenje, dodavanje još jedne stavke na već preopterećenu listu obaveza suštinski znači da osoba nastavlja da ispunjava sve tuđe zahteve i odgovornosti, ali da povrh svega mora da pronađe vreme i za opuštajući tretman. Ukoliko u tome ne uspe, javlja se dodatni osećaj krivice jer pojedinac smatra sebe odgovornim za sopstvenu iscrpljenost.
- U kliničkoj i svakodnevnoj praksi primećuje se da veliki broj ljudi pojam brige o sebi zapravo svodi na različite oblike emocionalnog anesteziranja. Alkohol, hrana, kompulzivna kupovina, anksiolitici poput ksanaksa ili neprekidno korišćenje pametnih telefona predstavljaju primere disfunkcionalne „brige o sebi“ - mehanizama za otupljivanje i izbegavanje neprijatnih osećanja izazvanih hroničnim davanjem i emocionalnim sagorevanjem. Iako ovakvi obrasci i povremeno isključivanje iz realnosti mogu privremeno i površinski da ublaže osećaj iscrpljenosti, dugoročno ne donose održiv oporavak - kaže psihoterapeut Nancy Colier.
Prvi korak: Prepoznavanje sopstvenih izbora i potreba
Prvi korak u prekidanju obrasca prekomernog davanja jeste osvešćivanje - aktivno primećivanje svakodnevnih izbora i njihovog direktnog uticaja na psihičko stanje, poručuje psihoterapeut Nancy Colier. Ovaj proces, kaže, zahteva iskrenost prema sebi u pogledu toga kako se raspoređuju vreme, pažnja i energija. Neophodno je postaviti pitanje kako ovakav način funkcionisanja zaista utiče na mentalno zdravlje, raspoloženje, vitalnost i životno zadovoljstvo.
- Istovremeno, važno je razdvojiti autentične unutrašnje potrebe od kulturoloških narativa i društvenog uslovljavanja o tome šta bi trebalo da nam prija. Fokus se pomera ka prepoznavanju onoga što nas zaista regeneriše i hrani na dubljem, suštinskom nivou, a ne samo privremeno - naglašava psihoterapeut Colier.
Kada se razvije veća svest o sopstvenom unutrašnjem iskustvu, menja se i ključno pitanje prilikom preuzimanja novih obaveza. Umesto uobičajenog pitanja: „Mogu li ja ovo da uradim?“, postavlja se pitanje: „Mogu li ovo da uradim... i da ostanem dobro?“.
- Međutim, samo postavljanje pitanja nije dovoljno bez spremnosti da se prihvati iskren odgovor. Ukoliko je odgovor negativan - ako preuzimanje obaveze ugrožava sopstveno blagostanje - jedini zdrav odgovor okolini mora biti „ne“ - istče Nancy Colier.
Drugi korak: Razumevanje korena obrasca ponašanja
Naredna faza u procesu odučavanja od starih obrazaca jeste istraživanje psiholoških korena potrebe za prekomernim davanjem. To podrazumeva radoznalo preispitivanje sopstvenih motiva:
- Šta sprečava pojedinca da sopstveno blagostanje postavi kao prioritet?
- Koja duboko ukorenjena uverenja postoje o brizi za druge i o tome šta osoba misli da zaslužuje?
- Da li postoji strah od unutrašnje ili spoljašnje osude ukoliko se smanji nivo angažovanja?
- Da li je prisutno uverenje da nijedan zadatak neće biti obavljen valjano ukoliko ga osoba sama ne preuzme?
Bez obzira na to do kakvih uvida osoba dođe tokom ovog samoispitivanja, psihoterapeut Nancy Colier objašnjava da je od presudnog značaja da im se pristupi sa saosećanjem i radoznalošću.
- Novostečena svest ne sme da postane oružje za samokritiku, stid i samooptuživanje, već alat za oporavak. Ukoliko osoba u datom trenutku nije spremna da sebi pristupi sa blagošću i bez osuđivanja, preporučuje se da sa dubljim preispitivanjem sačeka dok ne razvije podržavajući stav prema sopstvenim odbrambenim mehanizmima - savetuje psihoterapeut Colier.
Treći korak: Umetnost postavljanja granica i izgovaranja reči „ne“
- Promena duboko ukorenjene navike nije moguća isključivo kroz introspekciju. Neophodna je i konkretna promena ponašanja. Treći korak podrazumeva aktivno vežbanje izgovaranja reči „ne“ u manjim i većim životnim situacijama - bez izvinjavanja, umanjivanja sopstvene vrednosti ili potrebe da se drugoj strani dokazuje da na to imamo pravo. Na dubljem psihološkom nivou, ova praksa predstavlja učenje kako da tolerišemo iskustvo da nismo onakvi kakvima nas drugi žele i kako da podnesemo njihovo eventualno razočaranje - priča Colier.
Kako ističe, u psihoterapijskoj praksi često se navodi primer odbijanja zahteva bez ikakvog dodatnog objašnjenja. Kada na poziv da preuzme organizaciju školske manifestacije osoba odgovori jednostavno: „Ne, neću moći to da uradim“, a na zbunjeno pitanje „Zašto?“ ljubazno uzvrati sa: „Zato što ne želim“ - bez opravdanja, dugačkih priča ili nuđenja alternativnih rešenja za tuđi problem - nastupa snažan psihološki zaokret. Iako takva tišina u početku može da deluje neprijatno, spremnost da se sopstvena istina iznese sa poštovanjem i da bude dovoljna sama po sebi predstavlja direktno potvrđivanje sopstvene vrednosti.
- Mnogi visokoobrazovani i elokventni pojedinci imaju poteškoća sa formulacijom odbijanja i pitaju se koje reči uopšte da upotrebe. Odgovor je jednostavan - „ne“ je potpuna rečenica, iako nas društvo uči da ona mora da bude praćena izvinjenjem. Osnovno pravilo u komunikaciji granica jeste reći manje, a ne više, odnosno preneti neophodnu informaciju jasno i zaustaviti se. Odgovornost pojedinca je da saopšti svoju granicu, a ne da po svaku cenu usreći drugu osobu ili reši njenu situaciju - smatra Nancy Colier.
Četvrti korak: Traženje pomoći i delegiranje odgovornosti
Poslednji, ali izuzetno važan korak u procesu oporavka jeste razvijanje hrabrosti da se zatraži pomoć, delegira odgovornost i prihvati podrška drugih ljudi. Mnoge osobe osećaju snažan strah ili stid pri samoj pomisli da zatraže pomoć, jer u dubini duše ne veruju da je zaslužuju ili smatraju da niko ne bi želeo da im pomogne, kaže Colier.
- Pored toga, često je prisutno rigidno uverenje da pojedinac mora sve da postigne sam, dok se traženje pomoći doživljava kao lični neuspeh ili slabost. Oporavak od hroničnog prekomernog davanja zahteva preispitivanje ovih uverenja i prihvatanje realnosti - nijedna osoba ne može da uradi sve sama, a da pritom ne žrtvuje sopstveno mentalno i fizičko zdravlje - poručuje psihoterapeut Nancy Colier.
(eKlinika.rs)
eKlinika zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.